Odgojni obrasci i metode često se zasnivaju na znanju generacija naših prabaka, baka i majki, no malo tko uzima u obzir da su se okolnosti posljednjih nekoliko desetljeća stubokom promijenile te da društvo u kojemu su one živjele – danas više ne postoji.
U novu društvenu matricu su utkane i obitelji istospolnih partnera koji često ne pristaju na stavove naslijeđene iz nekih prošlih vremena. Upravo bi djeca, sugerira kolumnistica New York Timesa Lisa Belkin, mogla biti argument za odobravanje istospolnih brakova.
"Djeca gej parova nisu ’seksualno zbunjena’ i jednak je udio homoseksualaca među njima kao i među djecom iz klasičnih brakova"
Sve do nedavno nismo znali gotovo ništa o djeci istospolnih parova. Prva istraživanja koja su progovorila o njima su iz 70-ih godina, no ona su provedena na uzorku premalenom da bi rezultati mogli biti pouzdani. No prije dvadesetak godina američki službe za demografiju su počele pratiti i nevjenčane parove u čiju su se kategoriju smjestili i gej partneri.
Njihova su djeca sada dovoljno odrasla i toliko brojna da znanstvenici od njih mogu prikupiti dovoljno podataka na temelju kojih će donijeti pouzdane zaključke. Nova znanja, piše NYT, mogu biti od koristi baš svim roditeljima.
Ukratko, djeca gej roditelja su okej, kaže Abbie E. Goldberg, profesorica psihologije sa Sveučiliša Clark, svjesna da će i dalje biti onih koji su uvjereni da gej roditelji pogubno djeluju na djecu, usprkos činjenici da dokaza za to nema. Suprotnih dokaza, kaže, ima napretek. Goldberg je u svojoj knjizi ‘Lesbian and Gay Parents and Their Children‘ obradila rezultate više od stotinu akademskih studija u kojima su obrađivane pretežno lezbijke i njihova djeca.
Objedinjena znanja pokazuju da ne postoji razlika između djece heteroseksualnih i homoseksualnih parova. Djeca gej roditelja ne obolijevaju više od psihičkih bolesti, nisu više zlostavljana u školi i jednako su popularna u društvu kao i djeca iz konvencionalnih brakova.
Istraživanja pokazuju da će lezbijke odgojiti kćerke koje će imati neznatno veći broj seksualnih partnera tijekom života, dok će sa sinovima situacija biti upravo obrnuta. Ono što je protivnicima gej roditeljstva možda i najveći argument, palo je u vodu. Naime, djeca gej parova nisu ’seksualno zbunjena’ i jednak je udio homoseksualaca među njima kao i među djecom iz klasičnih brakova.
Od sličnosti su možda još važnije razlike, pa su takva djeca manje rigidna po pitanju rodnih uloga i manje robuju predrasudama. Kći lezbijki će se tako u 51 posto slučajeva odlučiti za neko moćno muško zanimanje, poput liječnika ili odvjetnika, dok kćeri heteroseksualnih roditelja u 79% žele tradicionalna ženska zanimanja poput odgajateljice ili medicinske sestre. Kćeri lezbijki su sklonije igranju s ‘muškim’ igračkama i ne bježe od ‘muških’ kućnih poslova poput popravaka. Kada odrastu, češće se bave poslovima u području socijalne jednakosti i pravednosti i imaju više gej prijatelja.
Na ove bi podatke, smatra znanstvenica, posebnu pozornost trebali obratiti heteroseksualni parovi koji od istospolnih roditelja mogu naučiti kako da im dijete bude manje ukalupljeno i tolerantnije. Uostalom, to su kvalitete koje očekujemo od modernog demokratskog društva.
Pred djecu gej parova su stavljena manja očekivanja vezana uz rodne uloge, potvrđuje direktor Centra za javnu politiku i administraciju Sveučilišta u Massachusettsu M. V. Lee Badgett, autor knjige ‘When Gay People Get Married: What Happens When Societies Legalize Same-Sex Marriage. Istraživanja lezbijskih obitelji su pokazala da su one više feminističkih svjetonazora, dječacima dopuštaju da se igraju lutkama, a djevojčicama kamionima, kaže Badgett.
U takvim obiteljima roditelji teže jednakosti, Nema klasičnih podjela na mamu i tatu, odnosi su fluidniji i nisu ‘opterećeni’ naslijeđem. Pa ipak, ta su djeca u jednakoj mjeri gej kao i djeca heteroseksualnih parova. Samo tolerantnija, zaključuju znanstvenici.
