Alexandra Lötza, nastavnika koji je javno rekao da je homoseksualac, učenici često vrijeđaju. Biti homoseksualcem ili lezbijkom na njemačkim školma još uvijek znači borbu.
"Uvrede dobacuju svako malo", priča Alexander Lotz. On predaje biologiju i kemiju na gimnaziji u Frankfurtu. Otkad je tamo otvoreno kazao da je homoseksualac, doživio je dosta neugodnih situacija. On je učenicama i učenicima rekao o svojim seksualnim sklonostima zbog toga jer su pojam homoseksualnosti učenici često koristili u uvredljivom kontekstu. "Tu su sve sami pederi", uzviknuo je jedan od učenika. Riječ homoseksualac mladi često vide kao sinonim za nešto loše ili iritantno. Lotz je učenicima objasnio da mu se ta rečenica nije svidjela, jer se i sam osjeća pogođenim.
On nije jedini. U mnogim školama u Njemačkoj nastavnici na školama prvo dobro razmisle prije nego javno kažu da su homoseksualci ili lezbijke. Procjenjuje se da 90 posto nastavnika privatno to javno priznaje, ali samo deset posto njih to čini i u školi. Neki ne žele u školi otkrivati baš ništa od svoje privatnosti, mnoge je strah kako bi na to reagirali njihovi učenici.
Ni kolege ne smatraju uvijek da je priznati istinu dobra ideja. "Da nisi javno rekao, ne bi sad imao ove probleme", govore kolege Alexandru Lötzu. Na njemačkim se školama o homoseksualnosti radije šuti nego da se otvoreno o tomu razgovara. Kako među učenicima, tako i među nastavnicima.
Demonstracije za toleranciju
Homoseksualci se za ravopravnost u školama, bore već desetljećima. "Još je 1974. otpušten jedan kolega homoseksualac, zbog toga što je otvoreno priznao svoje
seksualne skolonosti", priča umirovljeni nastavnik iz Berlina Detlef Mücke. On je tada zajedno s roditeljima i učenicima demonstrirao za omiljenog kolegu i na kraju su se uspjeli izboriti da kolega bude vraćen na posao. U Njemačkoj nastavnici do 1969. nisu smjeli javno govoriti o svojoj seksualnoj orijentaciji, to je bilo zakonom zabranjeno.
Zakonski su se stvari u međuvremenu promijenile, a i općenito odnos mnogih ljudi prema homoseksualnosti je postao drugačiji. Ali čak i u gradovima poput Kölna, koji je poznat kao homoseksualna utvrda, tolerancija je često na rubu svojih granica. Ni u ostatku Europe nije dugačije.
U Nizozemskoj, koja u svijetu vodi po zakonskoj ravnopravnosti homoseksualaca, samo pet posto učenika ne bi imalo ništa protiv homoseksualnih nastavnika ili kolega u razredu, pokazali su rezultati nedavnog istraživanja."Upravo u školi za mnoge počinje život u strahu. Postanu nevidljivi, to je njihova strategija preživljavanja", kazala je povjernica EU-a Viviane Reding.
Protiv ove nevidljivosti branio se i Björn Kiefer. Ovaj nastavnik iz Bergisch Gladbacha kraj Kölna zalagao se za to da njegova škola postane "škola raznolikosti". Ovaj program postoji nekoliko godina a podržava ga i pokrajinsko ministarstvo. Tako se na školi predaje o homoseksualnosti, na primjer na satovima na kojima se govori o politici.
Heteroseksualnost kao norma
Još dalje je otišao grad Berlin. Tamo je predviđeno da na svakoj školi bude zaposlen specijalist za "seksualnu raznolikost". Berlinski gradonačelnik Klaus Wowereit, koji je i sam homoseksualac, aktivno pomaže ovaj
akcijski plan. No u drugim saveznim pokrajinama nije tako. Na primjer u Hessenu, gdje podučava Alexander Lötz. On smatra da su za to odgovorni tamošni vladajući Kršćanski demokrati i Liberali.
"Ni u aktualnim školskim udžbenicima ove teme gotovo da nema", kaže Björn Kiefer. Alexander Lotz smatra da treba mijenajati i obuku nastavnika. Kad se na nastavi biologije isključivo govori o heteroseksulanosti onda se čini da postoji samo jedna seksualna norma, po kojoj se sve drugo mora ravnati. No možda je pritisak za učenike još veći nego za nastavnike. Björn Kiefer je prije dvije godine svojim učenicima rekao istinu o sebi. Nakon što je prvo dobro o svemu razmislio. Da bi neki učenik priznao da je homoseksualac, to još nije doživio.
