"Rizične skupine" i vladajuća većina
U Hrvatskoj možda popuštaju neki oblici ideološke represije, tako inače karakteristični za tuđmanovski nacional-staljinizam, ali jačaju i opasno se vriježe resentimani protiv svih onih koji se ne uklapaju u konzervativne, vladajuće predodžbe o poželjnom i dopuštenom u spolnom životu. Na Babeljev popis, prošaptan jedne moskovske noći godine 1936., u Hrvatskoj današnjice valjalo bi dodati homo-erotične ljude. I onda ukazati na to da se upravo po količini agresije koju većina razvija protiv njih dade izmjeriti stupanj regresije ad totalitarismus, da adaptiram malo jedan freudovski pojam iz kojega se naprimjer mogu izvesti gotovo svi korijeni totalitarne vladavine
Nego, Ervine Isidoroviću, kako može čovjek ovako nagomilavati u sebi najnemogućnije atribute kao što Vi to činite. Biti Madžar – samo po sebi je nesreća, ali to nekako još ide. Biti Madžar i Židov – pomalo je već pretjerano. Biti Madžar i Židov i madžarski književnik komunist – upravo je perverzno. Ali da je netko danas Madžar, Židov, komunistički književnik, a usto jugoslavenski državljanin – fantazija pokojnoga Sacher-Masocha prema tome je kao neki bezazleni mali pinč!
Razgovor se ovaj vodi u dubokoj noći, koja je i simbolična pomrčina razuma: u kuhinji jednoga moskovskog stana, godine 1936, dakle, u doba staljinskih čistki, kad su zidovi imali uši. Oslovljeni Ervin Isidorović jest Šinko Ervin, danas zaboravljeni madžarski i jugoslavenski pisac, porijeklom Židov, upravo madžarski Židov. Čovjek koji mu se obraća jest Izak Babelj, danas slavni autor Crvene konjice, ali tada kad se razgovor vodio, uplašeni čovjek. I to s razlogom: uskoro će nestati u Sibiru, kao japanski špijun. To je odredba koju u svojoj lepezi najnemogućnijih atributa Babelj nije predvidio: fantazija darovitog književnika, a ni fantazija Sacher-Masocha, nisu ovdje dostajale. Citiram prema nadasve zanimljivoj Šinkovoj knjizi – koja je nedavno u Njemačkoj doživjela svoje tko zna koje novo izdanje – Roman jednog romana (s. 331). I mislim svoje.
Kako bismo mi koji živimo u današnjoj Hrvatskoj vodili ovakav jedan noćni razgovor, i kako bi danas izgledao popis najnemogućnijih atributa?
Biti književnik nije neka sreća
Književnika, hvala Bogu, imademo, premda biti danas književnik u Hrvatskoj nije neka sreća; no s Babeljom dalo bi se kazati, to još ide.
Nakon što su skoro svi bili komunisti, točnije "komunisti", nitko to danas ne želi biti, niti se pravo zna što bi tako nešto još imalo značiti.
Židova je u nas malo, jer su oni od kojih je bježao jedan Ervin Šinko (naprimjer 1941. preko Dravara u talijansku okupacijsku zonu, o čemu je ostavio opširan dnevnik – uopće, ovaj je pisac ostavio opširne dnevnike o skoro svemu), a u našoj epizodici svjetske konflagracije koju imenujemo kao drugi svjetski rat gotovo dovršili svoj neveseli posao čišćenja hrvatskoga naroda od židovstva. No iako je danas Židova u Hrvatskoj malo, biti Židov svakao spada u popis "najnemogućnijih atributa", kao što je spadao onda. Moj prijatelj, filmski redatelj s opusom i profesor na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, Nenad Puhovski, upravo je zaprimio jedno prijeteće pismo koje nedvosmisleno prijeti hrvatskim "konačnim rješenjem". Ne valja se zavaravati: sve dok u Hrvatskoj bude tinjao njezin vlastiti, endemski (da tako kažem, korienski, fašizam koji je po svojim oblicima i cvatu po svemu naše gore list, kolikogod da se trudi imitirati svoje svjetskopovijesno uzore), biti pripadnikom židovskog naroda ostat će jedan "nemogući atribut".
Teorija zna biti itekako neugodna
Što se tiče "jugoslavenskog državljanstva" – valja dodati: Svatko tko se u tom pitanju izrazi makar i blago dvosmisleno – naprimjer da je nogometna liga bila zanimljivija kad su po stadionima divljali "ustaše" i "cigani", od ovog današnjeg šutanja napuhane mješinice pred kojom stotinom izdosađenih ljudi, što se sve skupa doima kao hakl veterana za gajbu pive – bit će optužen da je jugo-nostalgičan, što u datim okolnostima može biti neugodno. U većini slučajeva, međutim, neće dovesti do fizičkog nasrtaja, premda, kad se mržnja i opet stane kotrljati našim ulicama, ni to nije isključeno.
Dakle, s iznimkom židovstva, ostali rizici više su teorijski, premda teorija zna biti itekako neugodna. Rizici nisu podjednaki, ali se kao "rizične skupine" mogu uzeti preostali pripadnici židovskog naroda, prononsirani ljevičari, preostali Srbi, dok su književnici uglavnom integrirani, maženi i paženi, bilo od strane države, ili od strane moćnih medijskih grupa koje ih mogu proizvesti, čak i da ništa nisu napisali, ili ih oboriti, čak i ako su tu i tamo nešto napisali.
Može se smatrati vjerojatnim da niti u post-tuđmanovskoj Hrvatskoj nitko neće biti strijeljan pod optužbom da je japanski špijun.
Regresija na infantilno
No sasvim drugačije stoji sa svima onima kod kojih se oblik njihove spolne želje ne podudara sa spolnim praktikama većine stanovništva. U Hrvatskoj možda popuštaju neki oblici ideološke represije, tako inače karakteristični za tuđmanovski nacional-staljinizam, ali jačaju i opasno se vriježe resentimani protiv svih onih koji se ne uklapaju u konzervativne, vladajuće predodžbe o poželjnom i dopuštenom u spolnom životu. Na Babeljev popis, prošaptan jedne moskovske noći godine 1936., u Hrvatskoj današnjice valjalo bi dodati homo-erotične ljude. I onda ukazati na to da se upravo po količini agresije koju većina razvija protiv njih dade izmjeriti stupanj regresije ad totalitarismus, da adaptiram malo jedan freudovski pojam iz kojega se naprimjer mogu izvesti gotovo svi korijeni totalitarne vladavine: regressus ad infantilismus, pad ili regresija na prevladani stupanj u razvoju pojedinca, a kad je u pitanju društvena skala, pad na prevladani stupanj u razvoju društva i države. (Slijedim ovdje, ugrubo i pojednostavljeno, analize iz knjige Tuđin u nama, autor koje je Arno Gruen).
Fašistička je država, kako ju je skrojio njemački nacionalsocijalizam (više nego talijanski fašizam) upravo je takva regresija na infantilno.
Homo-erotični ljudi
U toj su državi, III. Reichu, homo-erotični ljudi bili strahovito progonjeni, gotovo kao Židovi. Službena ideologija proglasila je homo-erotični oblik spolne želje "protuprirodnim", i takvim koji ugrožava "opstanak naroda". Kako je "opstanak naroda" bila glavna i sveta zadaća, to su onda hitlerovci, vodeći svoje ratove, doveli do pogibije gotovo svakog petog Nijemca. Popunu budućih armija, tvornica i crkava jako su ugrožavali upravo homoseksualci, pa su ih u III. Reichu progonili kao nositelje "života koji nije vrijedan da se odživi". U "teškim" slučajevima "nepoučljivih" homoseksualaca, nacistički su zakoni predviđali čak i kastraciju. Mnogi su završili u koncentracionim logorima. Proturječno je, dakako, što se homo-erotične ljude optuživalo da će prenijeti "kugu" svoje želje, a potom ih se progonilo što se "ne razmnožavaju". No ideološke predrasude imaju neku svoju logiku koja obično nema veze sa zdravim razumom, iako su najstrašnije stvari protiv čovjeka počinjene upravo po crti tog zdravog razuma. Zdrav razum, naime, tvrdi da je homoseksualnost neprirodna jer ne vodi razmnažanju. Prilično logičan i iskustveni uvid da veoma mali dio, zanemarivo mali, dio spolnih praktika vodi razmnažanju naše vrste, zdrav razum optužio bi kao nezdravu tvrdnju. Znanstveni uvid da je slična praksa vrlo rasprostranjena među mnogim životinjskim vrstama, koje valjda nisu vrste neprirodne, također bi spadao u isti vid progonjenih istina; razbješnjeli straight i vanilla seksualac, čak i ako nema uopće nikakvih odnosa, kazat će na ovom mjestu: Ako je to istina, utoliko gore po istinu! Te će ujedno odmah prebrisati, zaista prebrisati, ogroman doprinos starih Grka evropskoj kulturi i civilizaciji.
Bolest koja se da izliječiti
Većina takozvanih normalnih – a većina uvijek i u svemu sebe propisuje kao normu – drži da je homoseksualnost nešto poput bolesti koja se da, pak onda i mora, i to prisilno, izliječiti, tojest da je homo-erotičan čovjek u stvari osoba koja bi mogla, samo kad bi htjela, raditi sve ono što se drži da je po mjeri čovjeka. Zapanjujuće je što se i od hrvatskih liječnika, dan-danas, čim se oni spuste u prilično užarenu arenu javne borbe u tim pitanjima, mogu čuti ovakve besmislice koje medicina u svijetu već odavno ismijava. Liječiti homo-erotične ljude medikamentima ili čak elektro-šokovima – to je medicinski srednji vijek. I nije daleko od genijalnih ideja jednog Heinricha Himmlera, svemoćnog šefa SS-postrojbi, inače po struci povrtlara, koji se bolje razumijevao u paprike. Taj je rasno uzoriti germanski muž – u zbilji jedan prilično feminizirani, pihtijasti stvor pikničke građe, kratkovid itd. – došao na ideju da se osumnjičeni uhićenici koji su stajali pod optužbom da su muškoljubi testiraju na homoseksualizam. Njima je Himmler dao predvesti javne ženske, pa ako im se pri tome digao, uhićenici bili bi ponekad i pušteni, jer da nisu "pravi" homoseksualci. Znam da će ovo većini čitatelja zvučati kao neki vic, ali nije: od takvih se viceva, odigranih u realitetima njemačkih koncentracionih logora, sastojala logorska stvarnost. Židovima naravno nije nimalo pomoglo to što u većini nisu bili homo-erotični ljudi. Oni su u III. Reichu stajali čvrsto na vrhu "nepoželjnih skupina", kako ih je oslikao jedan Izak Babelj ustrašenom Ervinu Šinku. Babelj je strijeljan, a Šinko je izbjegao gulag samo nekim nevjerojatnim čudom.
Kako su u tom smislu konstituirani rizici svakodnevnog života u današnjoj Hrvatskoj, koja se hvali time da je udarila demokratskim putem, te da se ubrzano civilizira na svim područjima?
Agresija protiv Drugoga
Oni su konstituirani tako da ih u prvom redu ima mnogo. Pa i ne osjećaju neku potrebu da se posebno konstituiraju: Postoje mnoge vladajuće predodžbe i većina u Hrvatskoj gotovo da jedva čeka kako bi se dohvatila neke manjine. I gotovo svak u Hrvatskoj može istodobno biti i dio neke većine, i dio neke manjine. Jer u osnovi, agresija protiv homo-erotičnih ljudi i žena jest agresija protiv Drugoga, a svatko je od nas nekome onaj Drugi. Hajdmo ovako umovati: Većina danas živućih u Hrvatskoj su Hrvati. No istodobno, ima nas raznih. Neki od nas otkrili su, ili će otkriti, oblik spolne želje koji nije sukladan predodbžama vladajuće većine. Neki od nas otkrit će u sebi sklonost za ideje koje je većina odbacila, pa ih je čak spremna progoniti. Poneki će dobiti neku rijetku bolest, poneki će pasti u ovisnost od ovoga ili onoga. No osim u slučaju odluke za neku ideju – a možda i nju dobijamo kao dvosmisleni, danajski dar zajedno s "obiteljskom srebrninom", ništa od pobrojanog nije stvar slobodnog izbora. Nitko naprimjer ne određuje formu svoje spolne želje.
Ali odlučuje, itekako odlučuje, i za to mora biti pozvan na odgovornost – prebiti homoseksualca – kao što se to dogodilo 12. srpnja, usred bijelog grada Zagreba, u po bijelog dana, usred jedne zemlje koja grabi, svim silama, prema Evropi: četiri gay-dečka prebijena su brutalno na taj dan, a ja, imajući u vidu taj događaj, zgađen i bijesan, upućujem vas na sve ono na što sam taj događaj upućuje: znaci kamo mi stvarno grabimo su Himmler, Staljin, pad u totalitarnu vladavinu, u crni mrak primitivizma: Kakva Evropa, kakvi bakrači!