Činjenica da je patrijarhalno društvo žene smjestilo u privatnost doma odrazilo se i na modele ponašanja lezbijki te one kroz povijest nisu zauzele niti skrivene i odbačene prostore grada. Ipak, Split ima jaku lezbijsku scenu i ona se formira, gotovo tradicionalno, u kafićima, mjestima koja su u svojoj biti na granici privatnog i javnog prostora grada.
O gradu i njegovom prostoru gotovo nikada se ne razmišlja u kategorijama seksualnosti. Ipak prostor grada jest prostor u kojem se razvija politički diskurs zajednice, a on uključuje i seksualnost. U tom smislu mišljenje većine ono je koje stvara norme, a javni prostor grada ih nadgleda i regulira.Homofobni napad na lezbijke na Bačvicama od prije koju godinu ili nešto noviji napad na LGBT aktiviste tako i Split smještaju na dug popis heteronormativnih gradova čijim javnim prostorima vladaju heteroseksualne norme i očekivanja.
Heteronormativnost Splita
“Zvali su nas lizalice i govorili da će nam pustit plin, al’ nismo imale problema s njima. Lova im je kapala te su nas prihvatili, a ponekad bi nas i počastili” |
U dug popis znakova koji prostor grada određuju kao heteronormativan mogu se dodati i grafiti s prekriženim natpisom LGBT ili gay koji su se u gradu pojavili negdje u isto vrijeme kada je izrečena novčana kazna momku koji je pred lanjski splitski Pride na Facebooku napisao: “Doć pop’t, poist, bacit kamen”. U heteronormativnosti grada idu prilog i svi do sada organizirani Prideovi u gradu. Bez obzira bio to prvi u kojem je povorka fizički napadnuta ili zadnji na kojem je bilo više policije nego sudionika, drugačija seksualnost u gradu se manifestira kao iznimka, ne pravilo. Međutim, ti prideovi, kao i plesnjaQ – parti za queer zajednicu, koji se zadnje dvije godine redovito odvija u Splitu, te postojanje čak četiri udruge koje se kroz različite aktivnosti bave LGBTQ pitanjima, pokazuju da drugačija seksualna zajednica u gradu ipak postoji. A kao i svaka zajednica ona mora imati svoj prostor socijalizacije, mjesta u gradu na kojima se pojedinci susreću, druže, mjesta na kojima se sama zajednica formira.
U heteronormativnom tkivu Splita tako ipak postoje prostori u kojima pripadnici gej i lezbijske zajednice pronalaze svoje mjesto. U tom neprijateljski raspoloženom okruženju, kao oni kojima je upravo tradicijom zagarantiran pristup javnom prostoru, gej muškarci su svoje prostore našli daleko od očiju, pa time i interesa javnosti, ali i dalje unutar urbanog tkiva. To su takozvane štajge, zabačeni parkovi, plaže i napušteni objekti. Mjesta su to na kojima muškarci idu tražit seks, ali i društvo, s drugim muškarcem. Takvih mjesta u Splitu barem je šest i u određenoj mjeri aktivna su i dan danas. Međutim ekvivalent tih prostora u ženskom, lezbijskom svijetu ne postoji.
Splitska lezbijska scena
Činjenica da je patrijarhalno društvo žene smjestilo u privatnost doma odrazilo se i na modele ponašanja lezbijki te one kroz povijest nisu zauzele niti skrivene i odbačene prostore grada. Ipak, Split ima jaku lezbijsku scenu i ona se formira, gotovo tradicionalno, u kafićima, mjestima koja su u svojoj biti na granici privatnog i javnog prostora grada. Kako se lezbijska scena formirala u Splitu kroz posljednje desetljeće, saznajemo od predstavnica mlađe generacije splitskih lezbijki. Jedna od njih, Ivana, koja je i sama bila žrtva ranije spomenutog napada na Bačvicama, otkriva nam kako je sve počelo. Za nju je forum na lezbijskom portalu CroL bio početak. Pod temom “izlasci” rodila se ideja o zajedničkom izlasku u grad. U početku bi se cure s foruma, koje su ubrzo postale i prijateljice u stvarnom svijetu, okupile na Peristilu i išle negdje pit. Svoje dugogodišnje studiranje Ivana je financirala radeći kao konobarica te se negdje u to vrijeme zaposlila u jednom kafiću u blizini Pazara. Žensko društvo koje se oformilo oko foruma i zajedničkih izlazaka polako se tako postepeno počelo skupljati baš u tom kafiću. Da stvari budu zanimljivije, vlasnici kafića bili su radikalni nacionalisti, koji o lezbijkama imaju najgore mišljenje. S vremenom su i oni shvatili o kakvom se društvu radi pa su počeli padati razni komentari. “Zvali su nas lizalice i govorili da će nam pustit plin, al’ nismo imale problema s njima. Lova im je kapala te su nas prihvatili, a ponekad bi nas i počastili” pojašnjava Ivana.
“Dobile ste po pički, ha?”
U to vrijeme rodila se i ideja o pokretanju splitskog lezbijskog portala. Tako se iz ovog društva rodio forum Lost – Lezbijska organizacija Split, a na njemu se rodila i ideja o organizaciji pravog partija. Cure su međusobno skupile novce, iznajmile jedan prostor za partije na Poljudu, te među sobom i na forumima pustile glas o prvo lezbijskom partiju u gradu. Tako se 2007. dogodio prvi lezbijski parti u gradu. Odaziv je bio dobar te je nakon prvog uslijedio i drugi. Ipak, nastavka nije bilo te su se cure vratile u kafiće. Ivana je tada radila u jednom kafiću s automatima za igre na sreću, a vlasnici su bili pa i atmosfera. U vrijeme kada je radila na tom mjestu dogodio se i napad na Bačvicama koji smo ranije spomenuli. Kad se nakon toga pojavila na poslu gazda ju je dočekao s riječima, polu u šali polu ozbiljno, “Dobile ste po pički, ha?” Ali takva je bila komunikacija na koju su tu pristale od početka. Dobile su prostor za okupljanje, a i znale su da su tu sigurne, bez obzira na komentare. Sve je to trajalo negdje do uvođenja fiskalizacije. Prvo su gazde povukle automate, a onda s fiskalizacijom i zatvorili. Kafići su poslovali na rubu zakona, premda bi večeri kad bi se cure skupile bile isplative, to nije bilo dovoljno da bi kafići opstali, objašnjava nam Ivana. Ali u to vrijeme se već pojavio i plesnjaQ s kojim je Split dobio redoviti klupski program za LGBTQ zajednicu.
Diskrecija starije generacije
Ono što je specifično za ovu generaciju jest da je odrasla uz internet. Forumi su uvelike zaslužni za formiranje zajednice, ali javni prostori, tj. polujavni prostori kafića uvelike su doprinijeli kako stvaranju same zajednice tako i pronalaženju njena mjesta u gradu. A kafići su bili mjesta okupljanja i formiranja zajednice i prethodnih generacija, i prije interneta. Ivana i njeno društvo pričaju nam kako su kafići u kojima su se skupljale lezbijke i ranije postojali u Splitu. One same su znale otići na takva mjesta “samo zato što su znale da ih vode lezbijke”. Pokušali smo saznati nešto više o tome od vlasnice jednog od takvih kafića, ali ona nije bila spremna razgovarati o tome. Štoviše, tvrdila je da njeni kafići nikada nisu bili mjesta okupljanja zajednice. Diskrecija, prešućivanje ovakvih stvari u javnom razgovoru nešto je što je duboko usađeno u razmišljanje starijih generacija. Time su osiguravali vlastitu egzistenciju i pokazivali obzir prema drugim članovima zajednice. Kao i priče s gej štajgi, teško je dobiti i podatke o lezbijskom životu nekada. Tu se vidi velika razlika među generacijama. Internet, prajdovi, partiji i druge aktivnosti koje zajednica provodi u gradu očigledno su donijeli promjene u razgovor o LGBTQ pitanjima. Mlađe generacije o tome danas slobodnije razgovaraju, pa i odvažnije traže svoje mjesto u urbanom tkivu grada.
Tonči Kranjčević Batalić
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Biti žena u Dalmaciji – patrijarhat u suvremenom kontekstu.
Izvor: stav.cenzura.hr