I u BiH postoji zakon koji štiti osobe različite seksualne opredjeljenosti, koji kaže da je diskriminacija zabranjena i kažnjiva. U našoj javnosti samo se jedno ime pominje izvan heteroseksualne orijentacije – Svetlana Đurković.
Ova 30-godišnjakinja predsjednica je Udruženja Q za unapređenje i zaštitu kulture identiteta ljudskih prava queer osoba. Ovo udruženje postoji od 2002. godine pod imenom Bosna 14. septembar, a formalno je registrirano 26. februara ove godine. Ciljevi predsjednice i, za sada, još 10 aktivnih članova su sveobuhvatni i veoma visoki. Između, ostalog, uhvatiće se ukoštac s našim društvom u kojem ne postoji stajalište – ni akademsko, ni socijalno, ni medicinsko – koje bi podržalo nešto što je veoma dugo prihvatljivo u svijetu te kako bi se pružila podrška svima onima koji, zbog ustaljenih društvenih i moralnih normi, nemaju snagu da priznaju vlastitu seksualnu orijentaciju i tako ostvare ličnu sreću.
Predsjednica je rođena u Zagrebu, a odrasla u Sarajevu. Fakultet društvenih nauka, kao i magisterij, završila je u SAD da bi se ponovo vratila u BiH prijestolnicu. Pored aktivnosti u Udruženju, radi i na još nekim projektima, te i u radionici za ženske studije Žene ženama, vezi s ljudskim pravima i konceptu identiteta spola i roda.
Veoma je obrazovana, pametna, odlučna ambiciozna žena. Nije željela dati niti jedan odgovor na pitanja o njezinom privatnom životu. Umjesto toga, pričala je o globalnim ciljevima Udruženja Q, koje se prvenstveno zalaže za tri stvari: za vrijednosti civilnog društva: slobodu, jednakost i ravnopravnost, nenasilje, pravdu, toleranciju i prihvatanje različitosti, zatim da se osnaži zajednica LGBTTIQ (lezbejki, gay muškaraca, biseksualnih, transrodnih, trasseksualnih, interseksualnih i queer osoba), a da se to radi putem komunikacije i druženja kako bi se uklonile homofobija, bifobija i transfobija iz našeg društva.
Podatke o broju članova Udruženja još nema jer tek sada rade na izdavanju članskih kartica, no na njihovoj web-stranici www.queer.ba Svetlana Đurković je 61. registrovana, a prijavili su se samo deset dana nakon zvaničnog otvaranja stranice, prije tri sedmice.
U odnosu društva prema Udruženju, kako nam Svetlana kaže, ima svega, ali još se nisu sreli sa nekim velikim problemima i nadaju se da neće. Hoće li BiH udruženje, po ugledu na svijet, organizovati gay paradu u skorije vrijeme? Još se ne usuđuju, ali svakako će posjetiti gay paradu u Zagrebu 19. juna i u Ljubljani 3. jula. Parada u Beogradu bila je planirana za 17. juli, ali je otka1ana jer prva, kako se mnogi sjećaju, nije prošla bez problema. Cilj Udruženja je da se čvrsto povežu s homoseksualnim udruženjima iz regije, odnosno država bivše Jugoslavije.
“Lično, nemam problema. Nekako sam izliječena od svega toga, nemam problema ni s porodicom ni na poslu, a to dolazi s ličnim stavom. A da bi se stav mogao izgraditi, mora biti i neke podrške. U startu ne dozvoljavam da s ljudima polemišem oko svog izbora. No, sve je za očekivati. S jednom prijateljicom sam imala mnogo problema. Mislim da je do prestanka našeg druženja došlo čisto zbog nerazumjevanja. No, ako vas neko ne može prihvatiti kao ljudsko biće, a mi heteroseksualce možemo, onda nemamo šta razgovarati”, kaže Svetlana.
Ističe da s roditeljima i članovima obitelji stvari stoje nešto malo drugačije: “To je dugotrajan i težak proces. Oni, jednostavno, moraju prihvatiti i shvatiti da su oni roditelji, brat ili sestra, takve osobe kakve jesu i da nisu ni za šta krivi. Priznjanje zna biti i veoma bolno. Dolazi do raznih prijetnji, do toga da vas žele izbaciti iz kuće, da ne žele čuti za vas. Ogroman je šok kad nekom kažete za svoje seksualno opredjeljenje, a taj pomisli da ste vi neka sasvim druga osoba. No, vi i dalje ostajete ona ista osoba, s istim ambicijama, vizijama, humorom, ali okolina vas vidi drugačijim i jednostavno gubite tlo pod nogama. Zato mnogi, da ne bi bili šikanirani i napušteni, ništa ne govore o sebi.”
Lično ne vjeruje u istospolni brak, ali veli da bi podržala ideju zakonske regulative takvih bračnih zajednica, jer vjeruje da ljudska prava trebaju biti ista za sve ljude, bez obzira na njihovu seksualnu opredjeljenost.
Na pitanje kakav je njezin stav o djeci koja bi odrasla u takvim brakovima, daje predvidiv uobičajen odgovor: “Ako ljudi u heteroseksualnim brakovima ne odgajaju isključivo heteroseksualnu djecu, zašto živjeti u strahu da bi se u homoseksualnim brakovima odgajali homoseksualci?”
Kako se prepoznaju homoseksualne osobe? Svetlana Đurković veli da se u svakodnevnim kontaktima, u druženjima, mogu osjetiti i primjetiti sitnice koje tu osobu otkrivaju kako malo drugačiju i to se zove gay-dar. No, uglavnom se veze i upoznavanja dešavaju putem Interneta. U Sarajevu ne postoji lokal u kojem se okupljaju isključivo queer osobe, ali se sastaju u kafićima, u koje, pored njih, izlazi i uobičajeni svijet. Tu ne odlaze radi uspostavljanja veza, već, prosto, radi ugodne atmosfere za druženje. Ali zato često organizuju partyje po privatnim kućama i stanovima.
Homoseksualnih osoba u našoj zemlji, pa tako i u Sarajevu, ima u svim sferama života – počev od estrade, do akademskih krugova, ljekara, advokata – kaže nam Svetlana, no ne usuđuju se javno deklarisati kao takve, jer žive u strahu da bi im priznjanje o njihovoj seksualnoj orijentaciji potpuno uništilo život.
