Crna Gora

Odgovor na ovaj članak u obliku otvorenog pisma "Queer brigade" možete pročitati OVDJE

 

Namjesto da prirodno, zdravo i što je najvažnije - jednako, štite manjine - stranci, institucije, nevladin sektor i ostali, nastoje da neke zaštitite bolje od drugih. Čak više i odlučnije štiteći one koje su manje ugrožene

homoseksualna groznica

Volio bih da sam homoseksualac. Svi te štite, čovječe: država i institucije, nevladin sektor i ambasade, direkcije i agencije, mediji i pojedinci, međunarodna zajednica i Ujedinjene nacije na čelu sa Ban Ki Munom, lično. Barak i Mišel Obama, razumije se. Šešelj i Le Pen, kruže priče, samo što nijesu promijenili ploču i oko nadlaktica razvukli traku duginih boja. Bolje je biti homoseksualac nego nositi pancir.

Volio bih da sam homoseksualac. Da je živ đed, Tadija Čemerkić, zatucani tradicionalista i partizan, junak Lalićeve „Svadbe“, borac i, da oproste žene i djevojke naše - mudonja, da je, dakle, živ, i on bi me, čini mi se, pod istrajnim pritiskom NVO-a, međunarodne zajednice i zaštitnika ljudskih prava, Šućka Bakovića, snažno podržao u tome.

Volio bih da sam homoseksualac. I dalje bih radio na Javnom servisu. Ko bi se usudio da me skloni – sitna je stvar što pričam o mafiokratiji Mila Đukanovića i Brana Mićunovića, njihovim zločinima i kriminalu, nepotizmu i korupciji hobotnice, sitna naspram ataka na jednog novinara „koji simpatiše mladiće“. Veselin Barović se ne bi usudio da mi prijeti, nije lud da udari na seksualnu manjinu. Sitan bi mu bio i šef, gospodar naš, spram „buke i bijesa“ međunarodne zajednice i zaštitnika prava homoseksulaca.

Voljeli bi da su homoseksualci, vjerujem, mnogi novinari. Razbojnici, Miomir Mugoša i sin, ne bi prst podigli, a kamoli pištolj, pesnice i jezike, na Mihaila Jovovića da je ovaj, kojim slučajem, dan ranije u kolumni priznao da, ipak, uprkos ženi i djeci, preferira muški dio populacije. Ako bi se incident i dogodio, sudovi ne bi sluganski odugovlačili, institucije bezočno prikrivale, a doktori „hipokratovski“ lagali.

 

Voljeli bi da su homoseksualci, siguran sam, mnogi Romi, Egipćani i Aškalije. Što će im status nacionalne manjine kada im ništa ne znači: ni zaštitu, ni bolji život, ni sigurnost. Najvažnije - ni groš. Naprotiv. Koga briga za nacionalne manjine. Dosadna je to tema. Prije bi Romi prigrlili epitet “seksualne manjine“ pa da osjete na svojoj koži što znači potpora i briga. Riječ pažnje i podrške u haosu čerge, lutanja i beznađa.

Voljeli bi da su homoseksualci, ubijeđen sam, mnogi siromašni. Vide da im status „socijalne manjine“ čitaj „većine“, ne donosi ništa dobro. Prihvatili bi, naročito u Crnoj Gori u kojoj se sve prihvata za male pare i sitna obećanja, da budu homoseksualci, tek da dobiju kakvu bijednu socijalnu pomoć, knjige za djecu, džak pirinča i brašna, paket Crvenog krsta. I dobili bi.

Voljeli bi da su homoseksualci, sto posto, mnogi radnici i sindikalci. Štrajkuju mjesecima bez uspjeha, spuštaju se u vlažne jame, konače po napuštenim firmama, moljakaju i vucaraju se po državnim institucijama. Sve bi to išlo, slute, mnogo brže i bolje da se kojim slučajem požale nekom regionalnom ili međunarodnom centru za zaštitu prava manjina, odsjek za homoseksualizam. Ne bi čekali dugo, Janko Vučinić i družina - država bi dobila direktivu i postupila po naređenju.

Voljeli bi da su homoseksualci, mislim, mnogi „poniženi i uvrijeđeni“. Čame u zapećcima društva čekajući da ih se neko sjeti, nesposobne da se laktaju i guraju, lažu i kradu, kao vojnici DPSDP mašinerije. Tavore u podrumima dok kvazi-elite đukanovićevskog kova dijele privilegije, razmjenjuju bogatstva i čerupaju plijen. Ćute i uviđaju da bi bolje prošli, da bi se bolje snašli i pronašli u ovom, dvodecenijskom duhu vremenu, duhu zločinaca, kriminalaca i mafijaša, kada bi se požalili na vlast kako ih diskriminiše po seksualnoj osnovi.

Voljeli bi da su homoseksualci, pretpostavljam, veliki broj zaboravljenih i prevarenih. Slučajevi i tužbe im se poturaju po tužilačkim i sudskim fiokama, kupe prašinu, dok oni, bez krivice, liječe rane od nepravde. Čekaju. Da su makar zinuli, zaustili pred sedmom našom silom, kako im je ugrožena seksualna sloboda, ne bi čekali ni dana, javile bi se ambasade i ambasadori, institucije i strani faktor. Slučajevi bi bili procesuirani, prevaranti pohvatani i pravda zadovoljena. Po skraćenom postupku.

Voljeli bi da su homoseksualci, računam, i opozicionari naši. Vide - nikako da pobijede ono što se pobijediti ne da – vlastodržački stroj za izbornu krađu, laži i manipulacije. Miodrag Lekić, Andrija Mandić i Nebojša Medojević moraju poći uz struju, nikako se ne isplati pratiti svjetski, narečeni, homoseksualni trend. Ubijeđen sam da bi bolje prošli ukoliko bi se pohvalili avanturama sa „dečkima“ – imali bi veće izborne šanse. Brisel bi to okarakterisao kao moderno, kao pohvalno, kao „ napredak u evropskim i evroatlantskim intergracijama“. Tačka.

Ajmo sada, trunku, ozbiljnijim tonom. Nijesu tema ove iznuđene priče homoseksualci i njihovo pravo da to budu. Nikako. Suluda i besciljna bi to priča bila. Neka svako bude ono što želi i što jeste i neka, u granicama normalnog i kulturnog, ukoliko osjeća potrebu i želju, to ostalima pokazuje i dokazuje. Heteroseksualci i homoseksualci, svejedno. Sve ostalo je preko one, Aristotelove mjere. Nije tema ni pominjani - nekulturni, neukusni, za mlade neprimjereni i vulgarni spot, koji bi, uzgred budi rečeno, takav bio i da je „muško-ženski“. Ne. Nije tema teksta ni fizički sukob u kojem su povrijeđeni glumac, reditelj i novinar (kamere će, nadam se, pokazati ko je zadao prvi udarac): da li je potrebno napomenuti da napad bilo koje vrste treba osuditi? Naravno da ne. Podrazumijeva se.

Priča je šira i dublja. Značajnija i znakovitija. Opasnija. Jasno je i ne treba dokazivati, vide svi koji žele da vide, shvataju svi koji se ne boje da shvate - prava homoseksualaca se forsiraju do neslućenih razmjera. Svuda i sve oštrije. Da li su oni najugroženija manjina? Ne. Da li su oni najbrojnija manjina? Nikako. Zbog čega onda toliki publicitet? Zašto toliko panike? Nemira? Transa? Zbog čega se ambasade i ambasadori, direktori i ministri, premijer i vladari, u toj mjeri, i sa tom žestinom, ne angažuju kada su u pitanju problemi i nasilje nad drugim, mnogo brojnijim manjinama? Zašto institucije sistema tako revnosno ne krenu u obračun sa napadačima na druge grupe i pojedince? Da li je u pitanju diskriminacija između diskriminisanih grupa? Da li postoje povlašćene i privilegovane manjine?

Najprostije i najkraće – namjesto da prirodno, zdravo i što je najvažnije - jednako, štite manjine - stranci, institucije, nevladin sektor i ostali, nastoje da neke zaštitite bolje od drugih. Čak više i odlučnije štiteći one koje su manje ugrožene. Neke manjine su više manjine, dok su druge manjine, očigledno, to malo manje. Manjine prvog i drugog reda. Nadalje, to, kao i sva druga preuveličavanja, ona sa predumišljajem ili ona iz nehata, prerasta u svoju suprotnost, postaje kontraproduktivno i predstavlja zametak neke druge bolesti. Bumerang. Tortura manjine nad većinom. Nezdravo, neprirodno i loše.

 

Odgovor na ovaj članak u obliku otvorenog pisma "Queer brigade" možete pročitati OVDJE