Ivo Banac i Andrea Feldman, članovi Uredništva časopisa za kulturne, književne i znanstvene teme "Gordogan", danas su u Dubrovniku predstavili najnoviji dvobroj tog časopisa, nastalog na tradiciji istoimena časopisa koji je izlazio krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Banac je istaknuo da je časopis namijenjen cjelokupnoj kulturnoj javnosti i da pokušava dati sintezu društvene scene u Hrvatskoj. Dvobroj časopisa "Gordogan" 2/3 donosi, među ostalim, teme o odjeku godine 1968. u Hrvatskoj, zatim o genocidu, o povijesti gay i lezbijske scene u Hrvatskoj, te nekoliko filmskih i književnih recenzija.
Andrea Feldman napomenula je da je obnovljeni "Gordogan" drukčiji od onoga kakav je bio osamdesetih godina prošloga stoljeća, te kako časopis na poseban način želi biti društveno i politički angažiran. Ideja o osnutku časopisa nastala je iz frustracije kulturnih i javnih djelatnika zbog nedostatka jednoga takvog časopisa, dodala je.
Gordogan - recenzija Igora Ružića - Radio 101 povodom izlaska prvog broja od 24.01.2004
Postoje različiti načini čitanja, već prema osobnim pogledima, želji, temeljitosti ili upornosti. U slučaju rasutije pažnje pomažu časopisi, a, sudeći prema riječima glavnog urednika oživljenog Gordogana, oni su donja granica intelektualno korisnog čitanja, sve ispod toga, samo je novinarska i novinska šmira. Tradicija jednog od kultnih časopisa, koji je i u ne tako davnoj povijesti bio najprije «za književnost i sva društvena pitanja» da bi kasnije postao «časopis za književnost i sva kulturna pitanja», međutim, postao je u svom 19-om ili 20-om godištu spoj tih imena, s tim da je književnost nekako isparila.
Naime, Gordogan jest najprije bio književni časopis, jer je takav između ostaloga i najlakše bilo pokrenuti, no htjelo se više, kao i uvijek kada se započinju stvari koje ne mogu dobro završiti, jer, ili će završiti, ili je dobro. Dakle, u kulturi, ovoj domaćoj gdje su u obavezne programe ušli tek časopisi iz davnih dana takozvanih radikalnih raskida sa socrealističkom praksom u umjetnosti, ili umjetnostima, Gordogan pomalo jest dobro čuvana tajna prije kulturne nego društvene elite, a takav će ostati i ovaj novi. Može se uredništvo truditi privlačenjem mlađih članova, može ponuditi i krajnje humanu cijenu, ali sigurno neće vratiti onaj stari sjaj kakav su časopisi ovakvog tipa imali u vremenu koje je i na promociji s određenom ironijom i nostalgijom prizivao Ivo Banac, jedno od jačih imena novog Gordogana.
Dakle, ako se iz nastupnih intervjua urednika Branka Matana može izvući nešto osim rezignacije nad medijskom slikom Hrvatske, to je činjenica da se ovdje ne nudi instant kultura, niti se Gordogan sastoji samo od brzopoteznih informacija, referentnih točaka, «brifinga» o najvažnijim temama. Naprotiv, riječ je o zahtijevnim i iscrpnim tematima na gotovo 350 stranica, čiji raspon seže od konkretnog stvaranja slike o novom svjetskom poretku, dajući - iako se ta tema u većini običnih medija već pomalo i ispuhala - sliku islama kakva se drugdje ne može, i nije se mogla, naći. Novi Gordogan, tu pored Lewisa i Saida, nudi i prijevod terorističkog priručnika, onoga kakav je vjerojatno čitao i Atta u pilotskoj kabini, a o čemu će, vjerojatno, govoriti i sljedeća predstava njemačkog redatelja Christofa Schlingensiefa. Njega pak kritičari uspoređuju s aktivistom Greenpeacea jer kad pronađe neku temu, veže se lancima za nju, pa nije ni čudo da njegov rad u kazališnom tematu Gordogana obrađuje Gordana Vnuk.
Kao i ostale velike teme, i ogled Nenada Polimca o posljednjem filmu legendarnog Živojina Pavlovića «Država mrtvih» voluminozan je esej, koji osim zabavne priče o filmskoj produkciji kojoj vrijeme raspada države baš i nije bilo naklonjeno, nudi i doslovno prepričavanje filma, što je pak poslastica samo za osobite ljubitelje. Ipak, nad dobar dio sadržaja Gordogana nadvila se sjena raznih država mrtvih, jer između prijedloga novog izbornog zakona u Hrvatskoj, i višestruke analize stanja u Srbiji nakon oktobra jedne i marta druge godine, ostaju dva razgovora važnija čak i od onih na poklon CD-u koji donosi snimke gospodara posljednjih balkanskih ratova. To je intervju s poljsko-američkim povjesničarom Janom Grossom o krvavoj eskalaciji antisemitizma u poljskoj povijesti, a zatim i okrugli stol u povodu knjige sjećanja Martina Špegelja, znakovito naslovljen «Mi moramo kazati ono što znamo».
Uz gomilu recenzija, čiji je pristup toliko šaren koliko to omogućuju različita ali brojna Gordoganu pridružena pera, u značenjsko polje istog naslova ulazi i objavljivanje prvog dijela magsterija Deana Vuletića o gay i lezbijskoj povijesti Hrvatske, pojačana suradničkim prilozima u rasponu od vremena dubrovačke republike do gotovo suvremenika.
Ukratko, zbog svega toga novi Gordogan jest mjesto pozitivne elitističke tvorbe, i unatoč želji, neće probuditi a ni pokrenuti Hrvatsku. Ostat će tamo gdje je i nastao, u krilu koncentriranih čitača, ili će nestati kao i ostali pokušaji ozbiljne domaće ponude sličnog profila i namjera. Kako je financiranje časopisa još uvijek pod znakom pitanja, a s time i njegovo preživljavanje, Gordogan treba nabaviti što prije, možda i zbog onog vrijednog mjesta u obiteljskoj biblioteci. Ako takva, naravno, postoji.