Hrvatska

Knjižnica i čitaonica Bogdana Ogrizovića u gradu Zagrebu ovoga je četvrtka, 28. lipnja, bila domaćin predstavljanja Inicijative za organiziranje Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju.

Prepoznavši potrebu za osnivanjem jednog takvog vaninstitucionalnog suda koji će se na drugačiji način baviti zločinima, ali ponajviše njihovim žrtvama, članice sadašnjeg odbora su se krajem 2010. godine okupile i započele zajednički rad.

Odbor čine udruge: Žene ženama, Sarajevo (Bosna i Hercegovina), Centar za žensko i mirovno obrazovanje Anima iz Kotora (Crna Gora), Centar za ženske studije i Centar za žene žrtve rata – ROSA iz Zagreba (Hrvatska), Ženska mreža Kosova, Ženske studije i Žene u crnom iz Beograda (Srbija).

Ženski sud za bivšu Jugoslaviju

Nela Pamuković iz Centra za žene žrtve rata – ROSA, navodi kako su članice odbora sudjelovale u feminističkom radu još za vrijeme bivše Jugoslavije te su se za vrijeme rata na ovim prostorima suprotstavljale nacionalizmu i militarizmu. Pod svojim vodstvom, okupile su sto i četiri organizacije u cijeloj regiji sa više od stotinu gradova na području bivše Jugoslavije, a sve sa ciljem osnivanja Ženskog suda ove regije.

Pod vodstvom moderatorice Renate Ćuk započela je dvosatna prezentacija, devetnaesta po redu održana u Hrvatskoj, a sedma u gradu Zagrebu, u okvirima koje je predstavljen i dokumentarni  film koji prenosi potresna svjedočanstva žena žrtava nasilja putem Ženskih sudova osnivanih u Pakistanu, Južnoj Africi, Aziji ostalim dijelovima svijeta.

Na samom početku, Rada Borić iz Centra za ženske studije kazala je kako je u svijetu do sada osnovano četrdeset takvih sudova izvaninstitucionalne pravne prakse, a koji su nastali na tragu povijesnih narodnih sudova. Postavlja se pitanje otkud uopće potreba za sudom takvoga tipa. Poznato je kako su žene koje su pretrpjele nasilje od strane muškaraca, bilo ono fizičko, seksualno ili nekog drugog oblika, čak i na sudovima institucionalnih okvira vrlo često tretirane kao objekti te se njihova svjedočanstva često marginaliziraju, obezvrjeđuju, a žrtve iznova ponižavaju od strane obrane zlostavljača. Sličan primjer takvog trivijaliziranja zločina imali smo mogućnost pratiti i na suđenju u slučaju Foča gdje je, navodi Borić, obrana svojim ponižavajućim odnosom prema ženama i tvrdnjom da se 'na žrtvama ne vide traume' pokušala stvoriti lažnu sliku o počinjenim događajima, zanemarujući činjenicu da je od zlostavljanja prošao dugi niz godina i da su žrtve prošle mukotrpan proces psihičkog i fizičkog oporavka.

Bitna razlika između institucionalnih i vaninstitucionalnih sudova je i u tome što kod posljednjih nema sudaca ili sutkinja, već su na njihovom mjestu sudski, ali i brojni drugi stručnjaci koji daju povijesni, sociološki, politički i ekonomski kontekst zločinima te dopiru do samog uzroka nasilja. Takav pristup objašnjava uzročno-posljedične veze koje daju žrtvama, ali i pravnim institucijama kvalitetnu podlogu za lakše razumijevanje te otvaraju put oporavku žrtava.

O važnosti procesa oporavka i zalječenja govorila je Marijana Senjak koja kroz svoje dugogodišnje iskustvo sa ženama žrtvama rata u Bosni i Hercegovini svjedoči koliko je osnivanje takvih sudova od iznimne važnosti za oporavak žrtava i njihovo reintegriranje u normalan život. Senjak navodi brojne posljedice s kojima se žrtve suočavaju, kako one kratkotrajne, kao što su strah od ponavljanja zlostavljanja, gubitak apetita i tjelesne težine, agresivan pristup prema vlastitoj djeci i slično pa sve do onih dugoročnih kao što je poremećaj seksualnosti u partnerskim odnosima, strah od uniforme, muške brade ili glasa, strah od mraka, izlaska u vanjski prostor, depresija, psihosomatski poremećaji, panični napadaji, anksioznost.. Sve su to simptomi koji čine barijeru između žrtve i oporavka, a koja se može srušiti samo na način da se izgrade snažni krugovi podrške od strane obitelji, prijatelja, ali i neophodna podrška i pomoć od strane stručnjaka. "Oporavak je moguć ukoliko svi mi budemo dio procesa oporavka i izvršimo svoju ljudsku dužnost da sudjelujemo u podršci žrtvama", navodi  Senjak.

Željka Sartori iz Centra za ženske studije objašnjava pojam 'tranzicijske pravde' kao "općeniti koncept nošenja s negativnim vidovima suočene prošlosti, te napore njihova prevladavanja, odnosno, pravosudne i nepravosudne mehanizme jačanja vladavine prava i ostvarivanja pravde za žrtve putem suđenja za ratne zločine, dokumentiranjem stradanja, reparacijama, te institucionalnim reformama."

Ženski sudovi su dio procesa ostvarivanja poslijeratne pravde i jedan od mehanizama postizanja materijalne reparacije u smislu nadoknade štete i vraćanja materijalnih dobara ili simboličke reparacije u vidu javne isprike.

"Institucionalni sudovi ne poznaju i ne priznaju sve vrste nasilja nad ženama, stoga ih ne može ni pravovaljano osuditi" , istaknula je Sartori.

Ograničenost iskaza žena u institucionalnim sudovima, nedovoljna kadrovska služba, nedostatak podrške ženama, ali nerijetko i otpor lokalne zajednice, čini sudske procese institucionalnih sudova nedovoljno kvalitetnima za ostvarivanje koncepta potpune pravde koja će glavni naglasak stavljati na žene žrtve kao na subjekte.

Upravo takve zahtjeve Ženski sud može i hoće ispuniti, što se vidi na primjeru svjedočanstava u Tokiju iz 1992.godine, gdje su svjedočile žene žrtve silovanja u azijskim ratovanjima od 1930. do 1945. godine. U tom razdoblju, na prostituciju je bilo prisiljeno više od 200 000 žena na svim okupiranim teritorijima (Burma, Indokina, Tajland, Koreja, Filipini, Indonezija). Te 1992. godine, japanska vlada po prvi je put priznala da je sudjelovala u organiziranju takvih bordela te se japanski premijer godinu nakon priznanja javno ispričao svim žrtvama koje su pokrenule tužbu te sada traže i materijalnu odštetu. Bez feminističkih udruga i organiziranog davanja prostora ženskim glasovima putem Ženskih sudova do ostvarenja pravde ne bi došlo, što samo dodatno govori koliko je važno ženama dati priliku da slobodno iznesu svoje istine ondje gdje do sada za njih nije bilo mjesta – u domove svih nas koji smo ih dužni saslušati i prisiliti institucije da učinkovitim i predanim radom nađu krivce i osude ih za ono što se osuditi mora – zločin protiv čovječnosti, zločin protiv prirode, zločin protiv žene.

Paula Zore iz Ženske sobe navela je važnost i ostalih tema koje je nužno obraditi kako bi se obuhvatio cjelovit kontekst ženskih pitanja i stradanja, uključujući i ona izazvana siromaštvom i neoliberalnim kapitalizmom, obiteljskim nasiljem, tradicionalnim pristupima koji osobito u patrijarhalnim društvima predstavljaju zapreku u potpunoj i ravnopravnoj participaciji žena na tržištu rada i društvu općenito.

Kao zaključak cijele rasprave neminovno se nameće potreba shvaćanja  međusobne povezanosti i isprepletenosti socijalnih, ekonomskih i povijesnih odnosa u društvu, ali i odnosa društva prema ženama.

Potrebno je proniknuti u same uzroke nasilja i ondje pravovremeno djelovati kako bi se spriječilo ponavljanje povijesti i njenih zločina, a prekid šutnje žena žrtava je prvi i osnovni preduvjet za to.

Libela - Tereza Marković