Godine 76
Beti Rudnik bila je žena širokog osmeha i velikog srca...., a bila je slaba na žene u uniformi. Bilo je to 1941. „Želela sam da pristupim vojsci, a nisam imala dovoljno godina ni krv da dam Crvenom krstu. Vojska nije imala šta da ponudi sedamnaesto godišnjim devojkama“, priseća se Beti. „Ustvari, još u to vreme sam pkmišljala da bih volela da budem advokat. Ali, pod jedan, žene nisu tako lako primane u te škole, a pod dva, nismo bili pri novcu“.
Beti je saznala za predlog zakona u Kongresu koji je dozvoljavao studentima škole za medicinske sestre da se školuju besplatno, nakon koje su mogli otići u vojsku“, i ona je pomislila „Tako dakle!“. Ioako je posao medicinske sestre nije privlačio ni malo, ovim joj je pružena šansa da se pridruži vojsci. Beti je napisala pismo dekanu ove škole u Galvestonu, i bila spremna da dođe čim predlog zakona prođe glasanje. I čega se seća nakon tri godine provedene u ovoj školi? „Kadetkinje medicinske sestre imale su uniformu“ gromko se nasmeja. „Imale su neku kapicu sa gajtanom i krstom na njoj, ogrtač i sivu uniformu.... I vrlo sam volela da se družim sa ovim devojkama“.
Do trenutka njenog diplomiranja 1946. godine vojska je demobilisala sanitetsku jedinicu, tako da Beti nije stigla da se učlani u nju. Beti je, u jednom trenutku, postala dekan medicincke škole na Univerzitetu u Teksasu, i sa 37 godina bila najmlađi dekan u zemlji.
„Posle dimpliranja – oh umalo da zaboravim...“. Tako počinje priča o njenom dvogodišnjem braku. Zabavljala se sa studentom medicine. Nakon odlaska u rat, ranjavanja i povratka „odlučili smo da se uzmemo, što se desilo vrlo brzo. Pomišljala sam da je to bila greška. Život sa njim nije bio ni upola zabavan kao život sa devojkama u domu“. Stvari su se razrešile kada je Beri porvana iz operacione sale zbog muževljevog telefonskog poziva, koji se nalazio u Zapadnom Teksasu na bar micvahu. Kupio je radnju sa posteljinama iz kaprica, i rekao joj je da sve ostavi i dođe da mu pomaže. „Shvatila sam da je sve ovo smešno. Ništa mi se nije svidelo“. Tako se brak i završio.
Nakon dimplomiranja radila je u Hjustonu u Svetom Jozefu, kada je upoznala Semi, koja je stažirala. Posle određenog vremena, njih dve su postale ljubavnice i otišle su zajedno u Amarilo, u tamošnju bolnicu.“Ne znam zašto smo otišle u Amarilo. Delom zato što je Semina sestra počela da raspreda o našem odnosu sa ostatkom porodice“.
Vreme je prolazilo, a Beti i Semi su sa vratile u Hjuston i počele raditi u bolnici Herman. Pet godina je prošlo od početka njihove veze, a Semi se zaljubila u pacijenta, jahača na rodeu. Nakon Semine udaje, Beti je otišla kod psihijatra. „Zaključila sam da je ovo nije nikakav život. Očito je neprihvatljivo. Ukoliko je osoba imala ambicije, očito je da ne bi nigde stigla sa ovim životnim stilom“. Psihijatar joj je rekao „Pa, šta ćete sada da radite?“. Nasmejala se „Sećam se tog pitanja, i sećam se da sam rekla „Nije kao da imam previše izbora, zar ne?“ mogla sam da živim u celibatu, ili... Tako da sam u tom periodu počela da izlazim sa muškarcima“.
Beti je odrasla u Hjustonu, kao najmlađa od četiri sestre. Jedan od ujaka posedovao je pozorište Hajts, a drugi rođak prodavnicu Levis i Koker. Beti je odrsla u domaćinstvu gde je majka bila prilično aktivna. 1917 kada su Njujorčani došli da organizuju Hadasu, žensku cionističju organizaciju, Betina mama postala je povlašćeni član, a vremenom i predsednica za ceo region.
Beti je bila prva koja je završila fakultet u njenoj porodici. Kada se odlučila na magistraturu, spakovala je stvari u svoj ševrolet i otišla u Njujork, pošto dobiti tu vrstu deiplome u Teksasu nije bilo moguće. Radila je u bolnicama i radila na tezi koju je i završila 1956. Usledio je prijamni za doktorski program na kom je postigla „bolje rezultate nego bilo ko pre nje“.
Očekujuči rezultate prijamnog natrag u Hjustonu, ubedila je ženu koju je upoznala da se odvezu zajedno do Njujorka, i onda „jedna stvar vodila je drugoj“. Beti i Kes bile su zajedno sledećih nekoliko godina, i obe na postdiplomskim studijama. Ali je Kes počela mnogo da pije, ispisala se i vratila u Galveston. Beti je doktorirala, vratila se u galveston i postala dekan. Te godine, 1963, bila je prva sa doktorskom titulom u Teksasu. Ona i Kes ponovo uspostavljaju odnos, ali su stvari klimave, Beti nije znala kako da se nosi sa alkoholizmom svoje partnerke, i veza je prekinuta.
Betin posao i njene rane vojne aspiracije sjedinjene su u liku jedne želje. „Beti je upoznala poručnicu u sanitetskoj jedinici koja je regrutovala po Oklahomi, Luizijani i Teksasu. Izgledala je fascinantno u uniformi“.
Iako Beti nije bila potrebna regrutacija, jer se već nalazila u sanitetskoj jedinici, bila je oduševljena da se prijavi za „ekstra dužnosti“ kod atraktivne poručnice. Kasnije su im se ponovo ukrstili putevi, samo što je ovoga puta porulnica unapređena u kapetana. „Bila je vrlo interesantna žena. Zato što je u isto vreme kada se prijavila u mornaricu, uključila u rad katoličke crkve. Bila je južnjakinja baptističke veroispovesti iz Alisa u Teksasu. I svaki put kada je bila u vezi sa ženom u vreme Božića ili Uskrsa plašila se da ne ode u pakao, pa bi otišla da se pričesti i ispovedi“, Beti se zakikota „...dok se sledeća žena ne pojavi“.
Beti je imala dva protivnika tokom borbe za osnaživanje njene profesije u Galvestonu. Prva medicinska škola datirala je još iz 1892, „tako da je istorija bila na njihovoj strani“. Drugi suparnik bio je predsednik UTMB, Truman Bloker, imao je oko dva metra i 120 kilograma. Želeo je da ima kontrolu nad celokupnim programom i vodio se tihi rat, a ništa od toga nije koristilo studentima. „Jednog dana sam odlučila da to nije vredno mog truda i dala sam ostavku. I većina osoblja dalo je otkaz zajedno sa mnom“. Kao što ćemo saznati iz dalje priče, Bloker joj to nikada nije oprostio.
Beti je radila svoj posao u Hjustonu, Lafajetu, Luizijani. Tokom poslediplomskih dana na Kolumbiji, Beti je uspostavila dobre veze širom zemlje sa većinom dekana. Dobila je poziv dekana škole u Kentakiju i pristala da radi na mestu zamenika dekana za odsek hirurški tehničar.
Dve žene, pljačka banke i FBI
Dok je živela u Leksingtonu, Keti je pomogla osnivanje ženske grupe 1974 koja se sakupljala po kućama i činila začetak krizne linije povodom silovanje.
Dve žene koje su počele dolaziti bile su nove u gradu, odlične studentkinje Brandes Univerziteta u Bostonu. Jedna je postala pekar u prodavnici zdrave hrane blizu Univerziteta, a druga, ako je suditi po Beti, bila je „mala čudnog izgleda“. „Čudna mala“ želela je da osnuje grupu samoodbrane za žene. „I to u mojoj kući, razumete?! Imala sam kuću sa dvorištem i ona je želela da uči ljude kako da padaju“. Beti se takođe sećala da ju je primetila na predavanju koje je držala o ženama i alkoholu.
„Jednog dana je pozvala i potražila 100 dolara na zajam. Rekla je da joj je majka bolesna i pitala za pozajmicu?“. Žena je rekla da joj ček ne odgovara i da može iskoristiti samo keš. „Dala sam joj 100 dolara i okrenula se svojim obavezama. Uskoro, jedna moja prijateljica došla je u kafeteriju fakulteta i rekla „Da li si videla ovonedeljni Tajms magazin? Da ti ne liči ova mala na onu što te je pratila u stopu poslednjih šest meseci?“, rekla sam „Zaista podseća na nju...“.
I tako se u Tajms magazinu nalaze slike dve žene iz Brandesa koje se nalaze na poternici deset najtraženijih FBI-ja. Beti je pozvala prijateljicu koja je bila u ženskoj grupi, ujedno i glavna u „devojčicama izviđačicama“ i pitala je da li je videla članak u Tajmsu. Rekla je „Jesam, i mislim da bi najbolje bilo da neko vreme ne budemo u kontaktu“, Beti je odgovorila „Dakako“.
Nije prošlo dan ili dva kada se FBI pojavio na vratima njene kancelarije, želeći da sazna sve o mladim ženama. Iako je istražila zakon i znala da nije u obavezi odgovarati na pitanja, ipak, „uz mnogo hrabrosti i snage, rekla sam im sve što znam, sve što sam se nadala da znam i sve što ću ikada znati“.
Na kraju se ispostavilo da su ove žene želele da „ženama vrate ulice“. Ali su se spetljale sa nekim bivšim robijašima koje su socijalne promene želele ostvariti na drugačiji način, prisećala se Beti. „Ovi momci su se sreli sa ovim devojkama i rekli im „Ukoliko želite da preuzmete ulice, trebaće vam novac. Trebaće vam i oružje“. „Tako su robijaši isplanirali pljačku oružnice, a potom i banke. Tokom pljačke banke, ubijen je čuvar“. Dve žene su vozile automobil za bekstvo. Bivši robijaši su ubrzo uhvaćeni, ali su žene pobegle.
FBI je Beti dodelio agenta, i to je potrajalo 11 godina. „Zvali bi me i pitali, „Da li ste se čuli sa tim i tim? Ne, nisam i nadam se da neću“.
Suzan Seks je uhapšena na ulicama Filadelfije 1975, u martu. Ketrin Pauers stigla je u Oregon i vodila par restorana. Bivša dobitnica Beti Kroker nagrade za krojenje, Pauers je izvrdavala FBI-ju 23 godine, pre nego što se svojevoljno predala.
(Istorijska zabeleška: U ovom periodu 1975, FBI je prisluškivao telefonske razgovore i pregledao poštu i zaplašivao levičare i lezbejke u Leksingtonu. Nasuprot Beti, šestoro ljudi odbilo je da svedoče i zbog toga su uhapšeni, pritvoreni i maltretirani. Lezbejke širom zemlje bojale su se da će FBI pokucati i na njhova vrata, jer je FBI koristio ovu situaciju sa beguncima kao masku za „lovački ekspediciju“ po lezbejskim zajednicama).
Senka FBI-ja istrajavala je u životu Beti. U januaru 1986 godine, Beti je predavala na Ženskom Univerzitetu u Teksasu, a predsednik Regan je dolazio u NASU da održi počasni govor članovima posade koji su poginuli u eksploziji Čelindžera. Na sam dan posete Beti je primila poziv od FBI-ja sa pitanjem šta planira na današnji dan. „Pa,“ rekla sam „planirala sam da odem na posao i održim nekoliko časova“. A oni su mi odgovorili „Pa, i mi bismo voleli da odete na posao, ali i da tamo ostanete dok vam mi ne javimo da je predsednik Regan bezbedno stigao u Vašington“. Predsednik je mogao biti potpuno miran u vezi Beti Rudnik, jer nije predstavljala nikakvu pretnju, a sve zahvaljujući marljivosti FBI-ja.
Ovo je bio poslednji kontakt Beti i FBI-ja. „Kada sam otišla u penziju, mislim da se penzionisao i moj agent. Više me nisu kontaktirali“.
Nakon 9 godina u Kentakiju, Beti se vratila u Teksas da bi bila bliže mami, i to vreme bila dekan na Ženskom Univertizetu u Denton regionu i još četiri godine predajući i savetujući postdiplomce u regionu Hjustona. Penzionisala se 1987, nakon 42 godine rada.
Tokom svoje karijere, Beti se nikada nije identifikovala kao lezbejka, svojim saradnicima ili supervizorima. Jednom prilikom, njen stari znanac Truman Bloker, rekao je jednom njenom supervizoru da se Beti nabacuje istopolnim studentima i da zato ne treba biti izabrana za dekana. Beeti su posavetovali prijatelji i poznati hjustonski advokat Persi Forman. Pitali su je kakve dokaze ime, a ona im odgovorila „Nemoguće je da imaju bilo kakve dokaze kada se to nije ni dogodilo“, Onda je Beti otišla na sastanak i prišla pomenutom supervizoru sa pitanjem „Kakve dokaze vam je Truman Bloker ponudio u vezi sa iznetim tvrdnjama?“.
„Nikakve“.
„Predsednik me je pozvao na kraju tog dana, kada smo se svi vratili kućama i rekao „Gotovo je“ i bilo je gotovo. Život se nastavio uobičajenim tokom.
Kada je zapitate o pogledu na butch/femme dinamiku, Beti kaže da ona svoj svet ne vidi podeljen na taj način i da se o tome informisala iz knjiga. Večina žena koje je ona znala bile su androgine. Prisetila se jednog para i rekla „Pretpostavljam da ako prisiljena na tu podelu, J. Bi bila femme....ali ne previše“ rekla je smejući se. „Iskreno da vam kažem, mislim da je to smešno. A mislim da je smešno iz razloga da ljudi koji ne vole lezbejke uvek pitaju ko je muškarac, a ko žena. I ja mislim da je to smešno. Jer u kući, ja kuvam onoliko često koliko i moja partnerka. I nikada nisam bila vična čekiću i šrafcigeru“. Ponovo se nasmejala. „Tako da to nije bio deo mog života.
Tokom radnog veka većina njenog aktivizma dešavala se u okviru polja kojim se bavila. Ali nakon penzionisanja, 1987, Beti je ppostala volonter za liberalne političke ciljeve, za hjustonski hotline centar za žene žrtve nasilja i LOAF (lezbejke koje imaju preko 50 godina).
Betino zdravlje počelo je da se narušava 1999. Umalo je završila u staračkom domu, tako da je poslednjih meseci života od ovakve sudbine spasila mreža prijatelja i danonoćnih pomoćnika. Nakon njene smrti u januaru 2000, njena prijateljica Arden Eversmajer govori o Betinoj porodici „koja je imala nameru da pokopa Beti i bez molitve. Ona im je bila sramota“. Beti je uvek pretila da će se outovati na sopstvenoj sahrani. Tako da je lezbejska zajednica isplanirala sahranu, uz pomoć jedne Betine sestre. „Jevrejska zajednica ispunila je jednu stranu kapele, a lezbejska drugu. Govorile smo o njenom aktivizmu u zajenici i njenoj životnoj posvećenosti ženama. Anis Parker je održala prelep govor...bez korišćenja reči na L mi jesmo outovali Beti Radnik i ispoštovali njene godine aktivizma“. Njeni prijatelji se još uvek zacerekaju kada je se sete, i priča koje nazivaju „Betine priče“.
Beti Rudnik bila je žena širokog osmeha i velikog srca...., a bila je slaba na žene u uniformi. Bilo je to 1941. „Želela sam da pristupim vojsci, a nisam imala dovoljno godina ni krv da dam Crvenom krstu. Vojska nije imala šta da ponudi sedamnaesto godišnjim devojkama“, priseća se Beti. „Ustvari, još u to vreme sam pkmišljala da bih volela da budem advokat. Ali, pod jedan, žene nisu tako lako primane u te škole, a pod dva, nismo bili pri novcu“.
Beti je saznala za predlog zakona u Kongresu koji je dozvoljavao studentima škole za medicinske sestre da se školuju besplatno, nakon koje su mogli otići u vojsku“, i ona je pomislila „Tako dakle!“. Ioako je posao medicinske sestre nije privlačio ni malo, ovim joj je pružena šansa da se pridruži vojsci. Beti je napisala pismo dekanu ove škole u Galvestonu, i bila spremna da dođe čim predlog zakona prođe glasanje. I čega se seća nakon tri godine provedene u ovoj školi? „Kadetkinje medicinske sestre imale su uniformu“ gromko se nasmeja. „Imale su neku kapicu sa gajtanom i krstom na njoj, ogrtač i sivu uniformu.... I vrlo sam volela da se družim sa ovim devojkama“.
Do trenutka njenog diplomiranja 1946. godine vojska je demobilisala sanitetsku jedinicu, tako da Beti nije stigla da se učlani u nju. Beti je, u jednom trenutku, postala dekan medicincke škole na Univerzitetu u Teksasu, i sa 37 godina bila najmlađi dekan u zemlji.
„Posle dimpliranja – oh umalo da zaboravim...“. Tako počinje priča o njenom dvogodišnjem braku. Zabavljala se sa studentom medicine. Nakon odlaska u rat, ranjavanja i povratka „odlučili smo da se uzmemo, što se desilo vrlo brzo. Pomišljala sam da je to bila greška. Život sa njim nije bio ni upola zabavan kao život sa devojkama u domu“. Stvari su se razrešile kada je Beri porvana iz operacione sale zbog muževljevog telefonskog poziva, koji se nalazio u Zapadnom Teksasu na bar micvahu. Kupio je radnju sa posteljinama iz kaprica, i rekao joj je da sve ostavi i dođe da mu pomaže. „Shvatila sam da je sve ovo smešno. Ništa mi se nije svidelo“. Tako se brak i završio.
Nakon dimplomiranja radila je u Hjustonu u Svetom Jozefu, kada je upoznala Semi, koja je stažirala. Posle određenog vremena, njih dve su postale ljubavnice i otišle su zajedno u Amarilo, u tamošnju bolnicu.“Ne znam zašto smo otišle u Amarilo. Delom zato što je Semina sestra počela da raspreda o našem odnosu sa ostatkom porodice“.
Vreme je prolazilo, a Beti i Semi su sa vratile u Hjuston i počele raditi u bolnici Herman. Pet godina je prošlo od početka njihove veze, a Semi se zaljubila u pacijenta, jahača na rodeu. Nakon Semine udaje, Beti je otišla kod psihijatra. „Zaključila sam da je ovo nije nikakav život. Očito je neprihvatljivo. Ukoliko je osoba imala ambicije, očito je da ne bi nigde stigla sa ovim životnim stilom“. Psihijatar joj je rekao „Pa, šta ćete sada da radite?“. Nasmejala se „Sećam se tog pitanja, i sećam se da sam rekla „Nije kao da imam previše izbora, zar ne?“ mogla sam da živim u celibatu, ili... Tako da sam u tom periodu počela da izlazim sa muškarcima“.
Beti je odrasla u Hjustonu, kao najmlađa od četiri sestre. Jedan od ujaka posedovao je pozorište Hajts, a drugi rođak prodavnicu Levis i Koker. Beti je odrsla u domaćinstvu gde je majka bila prilično aktivna. 1917 kada su Njujorčani došli da organizuju Hadasu, žensku cionističju organizaciju, Betina mama postala je povlašćeni član, a vremenom i predsednica za ceo region.
Beti je bila prva koja je završila fakultet u njenoj porodici. Kada se odlučila na magistraturu, spakovala je stvari u svoj ševrolet i otišla u Njujork, pošto dobiti tu vrstu deiplome u Teksasu nije bilo moguće. Radila je u bolnicama i radila na tezi koju je i završila 1956. Usledio je prijamni za doktorski program na kom je postigla „bolje rezultate nego bilo ko pre nje“.
Očekujuči rezultate prijamnog natrag u Hjustonu, ubedila je ženu koju je upoznala da se odvezu zajedno do Njujorka, i onda „jedna stvar vodila je drugoj“. Beti i Kes bile su zajedno sledećih nekoliko godina, i obe na postdiplomskim studijama. Ali je Kes počela mnogo da pije, ispisala se i vratila u Galveston. Beti je doktorirala, vratila se u galveston i postala dekan. Te godine, 1963, bila je prva sa doktorskom titulom u Teksasu. Ona i Kes ponovo uspostavljaju odnos, ali su stvari klimave, Beti nije znala kako da se nosi sa alkoholizmom svoje partnerke, i veza je prekinuta.
Betin posao i njene rane vojne aspiracije sjedinjene su u liku jedne želje. „Beti je upoznala poručnicu u sanitetskoj jedinici koja je regrutovala po Oklahomi, Luizijani i Teksasu. Izgledala je fascinantno u uniformi“.
Iako Beti nije bila potrebna regrutacija, jer se već nalazila u sanitetskoj jedinici, bila je oduševljena da se prijavi za „ekstra dužnosti“ kod atraktivne poručnice. Kasnije su im se ponovo ukrstili putevi, samo što je ovoga puta porulnica unapređena u kapetana. „Bila je vrlo interesantna žena. Zato što je u isto vreme kada se prijavila u mornaricu, uključila u rad katoličke crkve. Bila je južnjakinja baptističke veroispovesti iz Alisa u Teksasu. I svaki put kada je bila u vezi sa ženom u vreme Božića ili Uskrsa plašila se da ne ode u pakao, pa bi otišla da se pričesti i ispovedi“, Beti se zakikota „...dok se sledeća žena ne pojavi“.
Beti je imala dva protivnika tokom borbe za osnaživanje njene profesije u Galvestonu. Prva medicinska škola datirala je još iz 1892, „tako da je istorija bila na njihovoj strani“. Drugi suparnik bio je predsednik UTMB, Truman Bloker, imao je oko dva metra i 120 kilograma. Želeo je da ima kontrolu nad celokupnim programom i vodio se tihi rat, a ništa od toga nije koristilo studentima. „Jednog dana sam odlučila da to nije vredno mog truda i dala sam ostavku. I većina osoblja dalo je otkaz zajedno sa mnom“. Kao što ćemo saznati iz dalje priče, Bloker joj to nikada nije oprostio.
Beti je radila svoj posao u Hjustonu, Lafajetu, Luizijani. Tokom poslediplomskih dana na Kolumbiji, Beti je uspostavila dobre veze širom zemlje sa većinom dekana. Dobila je poziv dekana škole u Kentakiju i pristala da radi na mestu zamenika dekana za odsek hirurški tehničar.
Dve žene, pljačka banke i FBI
Dok je živela u Leksingtonu, Keti je pomogla osnivanje ženske grupe 1974 koja se sakupljala po kućama i činila začetak krizne linije povodom silovanje.
Dve žene koje su počele dolaziti bile su nove u gradu, odlične studentkinje Brandes Univerziteta u Bostonu. Jedna je postala pekar u prodavnici zdrave hrane blizu Univerziteta, a druga, ako je suditi po Beti, bila je „mala čudnog izgleda“. „Čudna mala“ želela je da osnuje grupu samoodbrane za žene. „I to u mojoj kući, razumete?! Imala sam kuću sa dvorištem i ona je želela da uči ljude kako da padaju“. Beti se takođe sećala da ju je primetila na predavanju koje je držala o ženama i alkoholu.
„Jednog dana je pozvala i potražila 100 dolara na zajam. Rekla je da joj je majka bolesna i pitala za pozajmicu?“. Žena je rekla da joj ček ne odgovara i da može iskoristiti samo keš. „Dala sam joj 100 dolara i okrenula se svojim obavezama. Uskoro, jedna moja prijateljica došla je u kafeteriju fakulteta i rekla „Da li si videla ovonedeljni Tajms magazin? Da ti ne liči ova mala na onu što te je pratila u stopu poslednjih šest meseci?“, rekla sam „Zaista podseća na nju...“.
I tako se u Tajms magazinu nalaze slike dve žene iz Brandesa koje se nalaze na poternici deset najtraženijih FBI-ja. Beti je pozvala prijateljicu koja je bila u ženskoj grupi, ujedno i glavna u „devojčicama izviđačicama“ i pitala je da li je videla članak u Tajmsu. Rekla je „Jesam, i mislim da bi najbolje bilo da neko vreme ne budemo u kontaktu“, Beti je odgovorila „Dakako“.
Nije prošlo dan ili dva kada se FBI pojavio na vratima njene kancelarije, želeći da sazna sve o mladim ženama. Iako je istražila zakon i znala da nije u obavezi odgovarati na pitanja, ipak, „uz mnogo hrabrosti i snage, rekla sam im sve što znam, sve što sam se nadala da znam i sve što ću ikada znati“.
Na kraju se ispostavilo da su ove žene želele da „ženama vrate ulice“. Ali su se spetljale sa nekim bivšim robijašima koje su socijalne promene želele ostvariti na drugačiji način, prisećala se Beti. „Ovi momci su se sreli sa ovim devojkama i rekli im „Ukoliko želite da preuzmete ulice, trebaće vam novac. Trebaće vam i oružje“. „Tako su robijaši isplanirali pljačku oružnice, a potom i banke. Tokom pljačke banke, ubijen je čuvar“. Dve žene su vozile automobil za bekstvo. Bivši robijaši su ubrzo uhvaćeni, ali su žene pobegle.
FBI je Beti dodelio agenta, i to je potrajalo 11 godina. „Zvali bi me i pitali, „Da li ste se čuli sa tim i tim? Ne, nisam i nadam se da neću“.
Suzan Seks je uhapšena na ulicama Filadelfije 1975, u martu. Ketrin Pauers stigla je u Oregon i vodila par restorana. Bivša dobitnica Beti Kroker nagrade za krojenje, Pauers je izvrdavala FBI-ju 23 godine, pre nego što se svojevoljno predala.
(Istorijska zabeleška: U ovom periodu 1975, FBI je prisluškivao telefonske razgovore i pregledao poštu i zaplašivao levičare i lezbejke u Leksingtonu. Nasuprot Beti, šestoro ljudi odbilo je da svedoče i zbog toga su uhapšeni, pritvoreni i maltretirani. Lezbejke širom zemlje bojale su se da će FBI pokucati i na njhova vrata, jer je FBI koristio ovu situaciju sa beguncima kao masku za „lovački ekspediciju“ po lezbejskim zajednicama).
Senka FBI-ja istrajavala je u životu Beti. U januaru 1986 godine, Beti je predavala na Ženskom Univerzitetu u Teksasu, a predsednik Regan je dolazio u NASU da održi počasni govor članovima posade koji su poginuli u eksploziji Čelindžera. Na sam dan posete Beti je primila poziv od FBI-ja sa pitanjem šta planira na današnji dan. „Pa,“ rekla sam „planirala sam da odem na posao i održim nekoliko časova“. A oni su mi odgovorili „Pa, i mi bismo voleli da odete na posao, ali i da tamo ostanete dok vam mi ne javimo da je predsednik Regan bezbedno stigao u Vašington“. Predsednik je mogao biti potpuno miran u vezi Beti Rudnik, jer nije predstavljala nikakvu pretnju, a sve zahvaljujući marljivosti FBI-ja.
Ovo je bio poslednji kontakt Beti i FBI-ja. „Kada sam otišla u penziju, mislim da se penzionisao i moj agent. Više me nisu kontaktirali“.
Nakon 9 godina u Kentakiju, Beti se vratila u Teksas da bi bila bliže mami, i to vreme bila dekan na Ženskom Univertizetu u Denton regionu i još četiri godine predajući i savetujući postdiplomce u regionu Hjustona. Penzionisala se 1987, nakon 42 godine rada.
Tokom svoje karijere, Beti se nikada nije identifikovala kao lezbejka, svojim saradnicima ili supervizorima. Jednom prilikom, njen stari znanac Truman Bloker, rekao je jednom njenom supervizoru da se Beti nabacuje istopolnim studentima i da zato ne treba biti izabrana za dekana. Beeti su posavetovali prijatelji i poznati hjustonski advokat Persi Forman. Pitali su je kakve dokaze ime, a ona im odgovorila „Nemoguće je da imaju bilo kakve dokaze kada se to nije ni dogodilo“, Onda je Beti otišla na sastanak i prišla pomenutom supervizoru sa pitanjem „Kakve dokaze vam je Truman Bloker ponudio u vezi sa iznetim tvrdnjama?“.
„Nikakve“.
„Predsednik me je pozvao na kraju tog dana, kada smo se svi vratili kućama i rekao „Gotovo je“ i bilo je gotovo. Život se nastavio uobičajenim tokom.
Kada je zapitate o pogledu na butch/femme dinamiku, Beti kaže da ona svoj svet ne vidi podeljen na taj način i da se o tome informisala iz knjiga. Večina žena koje je ona znala bile su androgine. Prisetila se jednog para i rekla „Pretpostavljam da ako prisiljena na tu podelu, J. Bi bila femme....ali ne previše“ rekla je smejući se. „Iskreno da vam kažem, mislim da je to smešno. A mislim da je smešno iz razloga da ljudi koji ne vole lezbejke uvek pitaju ko je muškarac, a ko žena. I ja mislim da je to smešno. Jer u kući, ja kuvam onoliko često koliko i moja partnerka. I nikada nisam bila vična čekiću i šrafcigeru“. Ponovo se nasmejala. „Tako da to nije bio deo mog života.
Tokom radnog veka većina njenog aktivizma dešavala se u okviru polja kojim se bavila. Ali nakon penzionisanja, 1987, Beti je ppostala volonter za liberalne političke ciljeve, za hjustonski hotline centar za žene žrtve nasilja i LOAF (lezbejke koje imaju preko 50 godina).
Betino zdravlje počelo je da se narušava 1999. Umalo je završila u staračkom domu, tako da je poslednjih meseci života od ovakve sudbine spasila mreža prijatelja i danonoćnih pomoćnika. Nakon njene smrti u januaru 2000, njena prijateljica Arden Eversmajer govori o Betinoj porodici „koja je imala nameru da pokopa Beti i bez molitve. Ona im je bila sramota“. Beti je uvek pretila da će se outovati na sopstvenoj sahrani. Tako da je lezbejska zajednica isplanirala sahranu, uz pomoć jedne Betine sestre. „Jevrejska zajednica ispunila je jednu stranu kapele, a lezbejska drugu. Govorile smo o njenom aktivizmu u zajenici i njenoj životnoj posvećenosti ženama. Anis Parker je održala prelep govor...bez korišćenja reči na L mi jesmo outovali Beti Radnik i ispoštovali njene godine aktivizma“. Njeni prijatelji se još uvek zacerekaju kada je se sete, i priča koje nazivaju „Betine priče“.