Film

Scenario: Mate Matišić, Dalibor Matanić
Režija: Dalibor Matanić
Uloge: Olga Pakalović, Nina Violić, Inge Appelt, Krešimir Mikić, Ivica Vidović, Jadranka Đokić

Nakon što je još prošle godine festival prozvan europskim čime je direkcija festivala, pod patronatom i uputom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, pod svaku cijenu željela oživjeti već deset godina zamrli pulski filmski festival, niti ove godine se nisu mogli podičiti uspjehom. Ovo je festival bez koncepta, bez publike, bez gostiju, bez festivalske gradske pompe, bez dobrih tuluma. Šteta. Jer ja pamtim i neku drugu Pulu.
U službenom programu europskog filma valjalo bi istaknuti tri najzvučnija naslova: "Intimnost" Patricea Chereaua , "Učiteljica glasovira" Michaela Hanekea i "Ponedjeljak ujutro" Otara Iosselianija . No, zbog projekcija upriličenih sat iza ponoći i jedne odgođene predstave, publika ih baš i nije hrlila pogledati.
A hrvatska kinematografija? Više nego skromno. Uz jednu iznimku.
Zato bih ja ipak najveći dio ovog prostora posvetila nedvojbenom pobjedniku ovogodišnje Pule

Grand prix žirija - Velika zlatna arena za najbolji film
Nagrada kritičara Oktavijan za najbolji film
Nagrada publike Zlatna vrata za najbolji film
Zlatna arena za najbolju režiju
Zlatna arena za najbolju produkciju
Zlatna arena za mušku epizodnu ulogu (Ivica Vidović)
Zlatna arena za žensku epizodnu ulogu (Olga Pakalović)

Mjesecima prije festivalske premijere, mediji su uvelike najavljivali FINE MRTVE DJEVOJKE kao prvi hrvatski lezbijski film. Znao se siže filma - dvije mlade zaljubljene djevojke (glume ih Nina Violić i Olga Pakalović) unajmljuju stan u jednoj zagrebačkoj suburbanoj četvrti, napokon misleći kako su našle svoj mirni, ljubavni kutak, dok se početna idilična atmosfera ne preobrati u niz jezovitih događaja.
No, prije svake rasprave, valjalo bi ponajprije istaknuti - to nije lezbijski (gay) ljubavni film. Unatoč emocijama koje izviru iz odnosa dviju mladih žena, softiciranoj erotici, prigušenoj ženskoj nagosti i ljubavnim snoviđenjima.
To je film o netoleranciji, dubokim predrasudama, ljudskoj patologiji najgore vrste, Zagrebu (ili ako hoćemo Hrvatskoj) u miljeu postratnog i suburbanog.

I kako o svemu tome progovoriti zajedno?! Matanić je, poput de la Iglesie u "Susjedima", sve aktere i zaplet smjestio u istu zgradu.
Cijela garnitura freak likova - bivši branitelj koji očajnički nakon ženske čeljadi priželjkuje muškog nasljednika ali se usprkos tome ne libi svakodnevno mlatiti suprugu, premlada prostitutka, groteskni ginekolog, gazdaričin sin ogrezao u moralno siromaštvo i skorašnje silovanje, gazdarica zgrade kao oličenje ljudske izopačenosti i njen suprug, preslab da se odupre samom sebi a ponajmanje njoj - samo su mediji kroz koje Matanić progovara o šovinizmu, nekrofiliji, nasilju, građanskoj hipokriziji, grotesknom nacionalizmu kroz PTS sindrom, pohlepi, pa čak i onoj apsurdnoj, pomirljivoj šutnji koja dopušta patologiji da prevlada.

Mladi lezbijski par čini dramaturšku okosnicu filma. Iako sam mišljenja da bi i bilo koja druga posebnost izazvala eskalaciju spomenutih negativnosti (npr. susjedi Romi ili transvestiti), jedna je ključna stvar koja ovaj izbor zapleta čini ipak upečatljivim.
A to je, progovaranje o ljubavi.
Kao što se s jedne strane raskrinkava naše društvo kroz njegove najcrnje devijacije, fobije i inu patologiju, tako se s druge strane raskrinkava i mit o ljubavi i dobrom koje, za većinu koja još nije dostojna uvidjeti, postoji samo u napamet usvojenim obrascima i relacijama. A ono itekako opstoji i u lezbijskom (gay) odnosu. I Matanić s pravom slavi takvu ljubav, stavljajući je u kontekst bolesnog društva i njegovih pojedinaca kao tračak svjetla. U stvari, kao najnormalniju stvar temeljenu na slobodnoj volji i izboru dviju pojedinki.

Film u režijskom smislu, doduše ima i nekoliko nedostataka, a tiču se prefabuliranosti na pojednima dijelovima (suvišno pojavljivanje epizode oca jedne od djevojaka kao dio zapleta), nepotrebna karikatura (za neke možebiti uvredljiva) likova-pacijenata ilegalnog ginekologa, te s kraja filma, gubljenje početne glumačke karakterizacije lika mlade Olge Pakalović kao shrvane majke koja traži svoje oteto dijete.
No, sve to ipak ne narušava utisak da je riječ o izvrsnom ostvarenju.

Ovo je film krupnog plana - facijalna ekspresija mlade Olge Pakalović te gluma Inge Appelt i Krešimira Mikića (majke i sina) kao dominantnih negativaca, iznimno plijene pažnjom.
Kamera je dinamična. I neobičnih kuteva. Koloristična scenografija (upravo je stan dviju djevojaka, zamislite zašto, najživljih boja), odabir widescreena formata, te glazba dvojca grupe Svadbas, Ferina-Miholjević, samo su još neki od elemenata koji FINE MRTVE DJEVOJKE doista čini više nego zanimljivim uratkom.

Ovo je, nakon "Blagajnica hoće ići na more" drugi cjelovečernji igrani film mladog Dalibora Matanića (1975.).
Hrvatska kinematografija ipak ulijeva tračak nade.