I dok se lagano smirio prvobitni talas oduševljenja neotkrivenih lezbijki širom svijeta koje su sa nervoznim iščekivanjem i izgriženim noktima iščekivale idući susret Marine i Jenny i nadobudno pratile sve promjene raspoloženja i psihoze Bette, bilo je već jasno da je drugi naziv za ovu seriju zapravo K-word iliti riječ komercijala, čak više komercijalan od internacionalnog problema probijanja himena gđe. Spears.
Bilo je jasno već pri kraju prve sezone da je ovo projekt kraj kojeg čak i Star trek ima više zajedničkog sa stvarnim životom, počev od činjenice da dotične gospođice nemaju stalna zaposlenja, malo kad imaju probleme sa homofobijom i uvijek imaju masu slobodnog vremena, utrošenog jedino na zaljubljivanja i izmjene partnerica na shemu – bivša cura moje bivše cure je moja bivša cura.
Pa ipak, očekivalo se osvježenje, očekivalo se da prodre u domove i onih zatucanih i konzervativnih, putem televizijskih ekrana i prikaže život lezbijki širom svijeta kao nešto svakodnevno, da ga približi modernoj svakodnevnici i pokaže da i te žene vole, pate, plaču i smiju se, no, kratko rečeno – očekivalo se previše.
U drugoj sezoni to je već bilo i više nego jasno. Jako otegnute priče, čak toliko otegnute da se cjelovečernje gledanje svih nastavaka Santa Barbare čini kao božiji blagoslov, svele su smisao serije na slinjenje za Shane i pitanje: «neće valjda bit i treći dio?». Pa ipak, poslužila je kao savršeno dobar lijek protiv nesanice, jer se 10 minuta odgledane epizode pokazalo učinkovitijim od paketića apaurina.
No da treća sreća nije uvijek veća, pokazuje najbolje primjer L-word-a koji se u međuvremenu pretvorio u pravu sladunjavu sapunicu, nafilovanu svim mogućim dozama patetike, neuvjerljivog načina života i idealiziranja, i samo blijedu kopiju Sex&The City-a u lezbijskom izdanju. I tu smo pratili sve one-night standove od Shane, i probleme oko prilagođavanja u vezi sa Charlo... tj. Bette, i čak štoviše – Carrie i Alice imaju iste poslove, i sami smo sebe fascinirali strpljivošću koju posjedujemo, za koju nikad možda ne bismo ni shvatili da je imamo da nismo drage oči počastili sa ovim neuvjerljivo-naivnim (ne)ostvarenjem.
Pa ipak, stvaranje lezbijske utopije, grada u kojem su lezbijske četvrti normalnija pojava od bureka u Bosni, nije baš previše približilo život lezbijki širim masama, jer kako stvari stoje, u širim masama su poznatije pod nazivom «Očajne lezbijke».
Očajne ili ne, treća sezona L-worda je već u tijeku, a koliko će očajavanja u njoj biti već se da naslutiti u pogledane prve 2 epizode, a pokušaj njihovog infiltriranja i u hrvatske domove zasad će ostati neuspješan, jer ipak, pored posve pozamašne (i uspješne) hrvatske domaće filmske produkcije i emisija koje ne oskudijevaju ni u čem drugom osim u zanimljivim temama, za L-word tu mjesta nema.
Pa ipak, sa extra velikim pakiranjem živaca ćemo iskazati lezbijsku solidarnost i odgledati i treću sezonu služeći se čudima P2P-network-a, nadajući se potajno da neće biti četvrte, jer ukoliko već dođe do toga, čak će i izravni prijenosi nedjeljnih misa sadržavati više uzbuđenja i više bliskosti sa stvarnim životom i realnošću.
