Posljednjih se dan-dva možda najviše postavlja pitanje što zajedničko imaju štikla, trava zelena i Eurovizija?
I dok bi jedni rekli da im je zajedničko asocijacija na Italiju, drugi bi pak odmahnuli glavom rekavši kako su to upravo nespojiva dva pojma, kao krava i balet.
Pa ipak, oni imaju više toga zajedničkog nego se misli. Oni su produkt usmjeren ka širim masama brdovitog Balkana, namijenjen da penetrira njihove ušne šupljine i mozgove, te zadovolji njihove osobito velike muzičke kriterije, jer nije dovoljno danas imati kravu i balet - treba ih znati spojiti. Upravo zato imamo travu zelenu. Jer lijepa naša (ili njihova, kako god), je zemlja koja mora imati razvijen izvoz ako želi u Europu.
Zato je «Lijepa Naša» pronašla ideju da izveze u Europu ono što je doista naše «domaće», sa etiketom nezaobilaznog i sveopćeprisutnog Balkana, i da joj pokaže kako «ciju, piju, mjau, bum, tras, tres, mee, kmee» predstavljaju najbolju vizu za gospođu Europu.
Naime, stari kontinent, kakva je Europa sama, morao bi uvijek težiti povratku i očuvanju starih, povijesnih vrijednosti (pa makar to bili i neartikulirani zvukovi nalik glasanju životinja, jer ipak, i to su nekad bili počeci nastanka naše stare Europe i ljudskog govora).
I tako, dok neki teže ka EU i kozmosu načinjenom od europskih sila, Hrvatska je pronašla način da se vrati pećini. A činjenica da i ostavljamo slike po zidovima pećine, da se potvrditi mnoštvom homofobičnih natpisa po jumbo-plakatima i zidovima.
A kako dobro se Hrvati glasaju, pokazat će i Europi jer su oni već IZGLASALI, odlučivši pokazati svima, da oni nemaju poteškoće sa pravopisom i raspravljanjem oko tog je li pravilno «ne ću ili neću» jer kod njih je to već riješeno, naime, sa «ciju, piju, skiju, briju, fiju» se da reći puno toga (ili su oni jednostavno narod koji ne zna reći neću?).
Jer zašto nam u nekoj Ateni treba hrvatski jezik ako težimo ka svjetskim integracijama? Zato ćemo im se obratit sa univerzalnim jezikom na kojem nas mogu razumjeti svi ljudi (i životinje) jer svi smo mi svoji... Ljudi, zviri i beštimje...
Sve to silno cvrkutanje, pijukanje i slično će također pokazati kako Hrvatska zadovoljava sve kriterije Europe, pa čak i one najveće jer nema problem sa ptičjom gripom niti kravljim ludilom jer, kako ćemo to pokazat u 5.mjesecu - cvrkućemo na sav glas a krave nam plešu balet.
A to da nam se baš i ne žuri u Europu, pokazuje činjenica da smo u nju krenuli štiklom umjesto malo brže - biciklom.
Bila bi to divna zemlja za živjeti u njoj, gotovo slična utopiji, da se tu negdje ne pojave još jedino i ti homoseksualci i lezbe, kojima očito jedinim baš i nije to cvrkutanja niti plesanja baleta jer su previše zauzeti hvatanjem za glave i urlanjem o ljudskim pravima i nediskriminaciji, koji očito imaju manje odjeka od «ciju, piju». Pa ipak, i oni imaju nešto zajedničko sa cijelom mojom pričom, ili bar onim dijelom nje gdje se spominje štikla. Jer i oni su stalno pod nečijom štiklom koja ih nemilosrdno gazi, misleći da se preko njih može ipak preći taj most do druge obale gdje je Europa. A tome da su Hrvati ipak narod koji itekako ima sluha, baš i ne ide u prilog činjenica da se glas onih koji se razbijenih glava kupe sa gay-partija relativno slabo čuje. Možda bi trebali zapijukati?
No bilo kako bilo, da li je trava nikla tamo gdje je stala štikla, znat ćemo po uspjehu koji (ne)će izniknuti kada štikla stane na pozornicu u Ateni.
Dotad ćemo se samo nadati da Europa također nema sluha, niti ekološke svijesti jer ako trava ne nikne, a upjeh iznikne ispod njene štikle, možda je i bolje da odgodimo ideju EU bar na neko vrijeme i upravo štiklom napucamo Europu u glavu.
Pa ipak, oni imaju više toga zajedničkog nego se misli. Oni su produkt usmjeren ka širim masama brdovitog Balkana, namijenjen da penetrira njihove ušne šupljine i mozgove, te zadovolji njihove osobito velike muzičke kriterije, jer nije dovoljno danas imati kravu i balet - treba ih znati spojiti. Upravo zato imamo travu zelenu. Jer lijepa naša (ili njihova, kako god), je zemlja koja mora imati razvijen izvoz ako želi u Europu.
Zato je «Lijepa Naša» pronašla ideju da izveze u Europu ono što je doista naše «domaće», sa etiketom nezaobilaznog i sveopćeprisutnog Balkana, i da joj pokaže kako «ciju, piju, mjau, bum, tras, tres, mee, kmee» predstavljaju najbolju vizu za gospođu Europu.
Naime, stari kontinent, kakva je Europa sama, morao bi uvijek težiti povratku i očuvanju starih, povijesnih vrijednosti (pa makar to bili i neartikulirani zvukovi nalik glasanju životinja, jer ipak, i to su nekad bili počeci nastanka naše stare Europe i ljudskog govora).
I tako, dok neki teže ka EU i kozmosu načinjenom od europskih sila, Hrvatska je pronašla način da se vrati pećini. A činjenica da i ostavljamo slike po zidovima pećine, da se potvrditi mnoštvom homofobičnih natpisa po jumbo-plakatima i zidovima.
A kako dobro se Hrvati glasaju, pokazat će i Europi jer su oni već IZGLASALI, odlučivši pokazati svima, da oni nemaju poteškoće sa pravopisom i raspravljanjem oko tog je li pravilno «ne ću ili neću» jer kod njih je to već riješeno, naime, sa «ciju, piju, skiju, briju, fiju» se da reći puno toga (ili su oni jednostavno narod koji ne zna reći neću?).
Jer zašto nam u nekoj Ateni treba hrvatski jezik ako težimo ka svjetskim integracijama? Zato ćemo im se obratit sa univerzalnim jezikom na kojem nas mogu razumjeti svi ljudi (i životinje) jer svi smo mi svoji... Ljudi, zviri i beštimje...
Sve to silno cvrkutanje, pijukanje i slično će također pokazati kako Hrvatska zadovoljava sve kriterije Europe, pa čak i one najveće jer nema problem sa ptičjom gripom niti kravljim ludilom jer, kako ćemo to pokazat u 5.mjesecu - cvrkućemo na sav glas a krave nam plešu balet.
A to da nam se baš i ne žuri u Europu, pokazuje činjenica da smo u nju krenuli štiklom umjesto malo brže - biciklom.
Bila bi to divna zemlja za živjeti u njoj, gotovo slična utopiji, da se tu negdje ne pojave još jedino i ti homoseksualci i lezbe, kojima očito jedinim baš i nije to cvrkutanja niti plesanja baleta jer su previše zauzeti hvatanjem za glave i urlanjem o ljudskim pravima i nediskriminaciji, koji očito imaju manje odjeka od «ciju, piju». Pa ipak, i oni imaju nešto zajedničko sa cijelom mojom pričom, ili bar onim dijelom nje gdje se spominje štikla. Jer i oni su stalno pod nečijom štiklom koja ih nemilosrdno gazi, misleći da se preko njih može ipak preći taj most do druge obale gdje je Europa. A tome da su Hrvati ipak narod koji itekako ima sluha, baš i ne ide u prilog činjenica da se glas onih koji se razbijenih glava kupe sa gay-partija relativno slabo čuje. Možda bi trebali zapijukati?
No bilo kako bilo, da li je trava nikla tamo gdje je stala štikla, znat ćemo po uspjehu koji (ne)će izniknuti kada štikla stane na pozornicu u Ateni.
Dotad ćemo se samo nadati da Europa također nema sluha, niti ekološke svijesti jer ako trava ne nikne, a upjeh iznikne ispod njene štikle, možda je i bolje da odgodimo ideju EU bar na neko vrijeme i upravo štiklom napucamo Europu u glavu.