Književnost

Što vas je još jednom, u vašoj najnovijoj knjizi “Optužena”, motiviralo za raskrinkavanje tabua?

Nemam racionalnog i preciznog odgovora na ovo pitanje niti vjerujem da takav odgovor postoji. Teško je reći zašto sam se upustila u opisivanje, približavanje iskustvu zlostavljanja, ulaženje u jednu takvu situaciju islavenka drakulic osjećaje. Pišem o temama koje me uznemiruju. Najlakše je taj proces opisati ovak u jednom času postanem svjesna da mi se neka tema sama nameće, da razmišljam o njoj, da nalazim primjere svuda oko sebe, da zapažam neke stvari vezane uz nju. Zašto baš ta tema a ne neka druga? Zato jer vjerojatno spada u krug mog interesa i moje poetike. Tada je vrijeme da se više pozabavim tom temom, u ovom slučaju nasiljem u obitelji. U drugoj fazi prikupljam “materijal”, zatim radim na bilješkama. Sve to traje dosta dugo. U odnosu na bavljenje temom, pisanje traje najkraće.

Pisanje je alkemijski proces

Strahujete li možda da nećete uspjeti uvjerljivo opisati taj grozomoran osjećaj poniženja, straha, boli? Kako pritom vidite svoju odgovornost kao autorice?

U romanu je najvažnije postići uvjerljivost. Po mome mišljenju, strah koji osjeća svaki pisac ili spisateljica upravo je taj hoće li postići uvjerljivost. No taj se strah odnosi na svakovrsne romane, na one o romantičnoj ljubavi kao i na one o zlostavljanju. Moja se odgovornost autorice sastoji u tome da u ovom romanu uvjerljivo opišem te, kako vi kažete, grozomorne osjećaje. To je izazov i u tome se ogleda moja vještina, jesam li dorasla temi.

Vjerojatno je o takvim temama puno lakše pisati autobiografski, onda kada se može, naravno.

Pretpostavka da je lakše opisati nešto što si doživio vrlo je česta i uglavnom naivna. Pisanje je alkemijski proces, kako kaže Danilo Kiš. I nema nikakve koristi od toga da se otkriva “recept” jer je proces ionako individualan i ne može se kopirati. Rekla bih da je osobno iskustvo pritom najmanje važno. Naime, svaki čovjek ima u životu neko iskustvo koje je vrijedno da bude zabilježeno, da ne govorimo o pojedincima koji imaju izvanredno zanimljive živote a ipak ih nisu u stanju artikulirati. Zašto? Zato jer iskustvo u većini slučajeva nema veze sa sposobnošću izražavanja, nazovite to talentom ako želite. Kuda bismo došli da autori pišu samo o osobnom iskustvu? Ta mi se ideja čini apsurdnom. Uvjerena sam da je sposobnost imaginacije za pisca daleko važnija od ma kojeg zanimljivog ili dramatičnog iskustva. Zanimljivo je da se žene više nego muškarce “sumnjiči” za autobiografske elemente u djelu, pogotovo kada pišu u prvom licu.

U “Optuženoj” se, s puno nijansi, opisuje i jedna zastrašujuće opsesivna muško-ženska veza, ali u središtu je ipak prikaz majke koja sustavno zlostavlja svoju djevojčicu?

Spomenuli ste lik majke-zlostavljačice. Ona svoj interes, u ovom slučaju seksualnu opsesiju svojim bivšim mužem, nadređuje brizi za dijete. Dijete odrasta kao emocionalno zapušteno i zbog toga oštećeno ljudsko biće. No situacija nije tako crno-bijela. Naime, lako je reći, a to je i prevladavajući klišej, da je ona zanemarila dužnost majke. Ovo uvjerenje, međutim, proizlazi iz patrijarhalnog sistema vrijednosti prema kojem se svaka žena rađa s majčinskim instinktom. Istraživanja pokazuju drugo, pogotovo u vrijeme kada žene mogu odabrati da li da budu majke ili ne: ima žena koje ne žele djecu, koje nisu trebale postati majke, ali ipak su – iz najrazličitijih razloga, nikako zbog instinkta – to postale. Neke od njih, pa tako i ova u romanu, ne snalaze se u toj ulozi, dijete im predstavlja smetnju, prepreku u životu, nužno zlo. One su na neki način također žrtve, žrtve društvenih predrasuda o majčinstvu. Ovdje ne želim braniti lik majke, samo bih željela da čitateljice shvate i ovu dimenziju njene ličnosti.

Izlazak iz začaranog kruga

Loši odnosi kao da generiraju nove disfunkcionalne odnose. Kako se taj začarani krug može prekinuti?

U mome romanu likovi na nasilje odgovaraju nasiljem, što predstavlja tipičan obrazac ponašanja. Razumljivo, jer dijete odrasta unutar takvog modela ponašanja u svojoj obitelji. Kako izaći iz toga kruga? Mislim da bi vam psiholozi mogli bolje odgovoriti na to pitanje. Ja se uvijek sjetim slučaja Meri Bel, djevojčice iz nasilne obitelji koja je ubila malog susjeda. Ali iz autobiografske literature, naročito popularne u SAD-u, znamo da je moguće da se osoba promijeni. Poznata je autobiografska knjiga Dejva Pelcera “Dijete zvano To”, kojeg je majka mučila glađu. Danas taj čovjek piše i drži predavanja sa željom da pomogne žrtvama. Mora biti moguće da se nasilje u obitelji suzbije, jer čemu inače služi pravosuđe, socijalne službe i osvještavanje društva općenito?

Vjerujete li da su mogući “zdravi odnosi” ili mislite da su svi potencijalno problematični?

“Zdravi odnosi” su ideal koji je, kao i svaki ideal – nedostižan. Stoput smo se susreli sa situacijama da ugledni građani čine stvari za koje ne biste povjerovali da su sposobni. To je slučaj i s likovima u mome romanu. Na koncu, sjetimo se kako se obični ljudi lako, takoreći preko noći, primjerice u ratu, preobraze u dobrovoljne učesnike zločina. Mislim da svi ljudi u sebi sadrže mogućnosti dobrog i lošeg ponašanja, to je naprosto ljudska priroda, a institucije pravne države, ali i običaji, vrijednosti, moral itd., postoje da reguliraju naše ponašanje.