Odlazim. Pozdravljam ova četiri zida. Ovaj kosi krov, ove male prozore i miris štapića cimeta. Dolazak je u ova četiri zida bio neizvjestan. Postavljala su se pitanja na koja nije bilo dovoljno odgovora. Otići ili ostati. Sad je pitanje :"Vratiti se?"
Četiri zida ispunjena mojom samoćom i mojoj srećom. Prostor nedodirljiv drugima, samo moj i mnome ispunjen. Miris mog parfema na jastuku, sjećanja prikucana na zidove. Moja duša i moje ispunjenje - četiri zida. Proživljeni strahovi urezani u gredu ulaznih vrata... moje ljubavi urezane u sjećanje. Razmišljanja o budućnosti ispunjena i zapamćen trag mog bivanja. Nostalgija - osjećaj žaljenja za vlastitom slobodom u prostoru stvarnosti.
Radio tiho pušta zvukove ljubavne glazbe, papir ispunjen mislima baca sjenu na moje lice, a ja...ja tugujem. Napuštam dio sebe i dio meni toliko dragocjenih osjećaja. Četiri zida. Sat otkucava svaku sekundu moje radosti, moje stvarnosti u gradu ispunjenih želja. Slušam kapi kiše kako ispiru moju sreću. Udaraju polako u prozor koji me svakog jutra pozdravljao pogledom. Mirnoća, ljubav i zadovoljnost jutarnjeg buđenja prestaje.
Moje se misli ne odvajaju od dana tolike smirenosti i poštovanja prema vlastitom životu. Ostavljam sebe...ovdje...sretnu i ispunjenu, a vraćam se poput zatvorenika kojeg su ulovili nakon mučnog i dobro isplaniranog bijega. Suza je pokrila posljednju napisanu riječ i razlila tintu poput moje duše razbijene između onoga što može i što treba učiniti. Neizbježno prepuštena željama drugih, ograničena i neshvaćena.
Toplina četiri zida napušta moju osobu i prepušta je bezdanu predrasuda. Nastaje praznina u osjećaju pripadanja, ostaje gorčina u prilagođavanju. Ritam grada ostaje, ali bez moga plesa. Moja je ekshibicija završila i ostala su samo sjećanja u pogledima obožavatelja. Show must go on, ali na drugoj pozornici i za sputanim mikrofonom. Neće biti glasa ljubavi, neće se probiti zvuk iskrenosti. Obijat ću se o zid tuđih frustracija i neispunjenih želja. Bizarnost.
Večeri provedene u razmišljanjima prestaju dobivati željeni smisao. Nastaje strah od gubitka sebe - iskrene i ispunjene. Urezuje se misao o povratku u četiri zida, o povratku na maštanja o postojanosti. Srce sad kuca polako kao da želi zaustaviti sat otkucaja moje sudbine. Susret s nekadašnjim životom postaje nepodnošljiv... gotovo toliko da izaziva gnušanje. Svakodnevno su stizale poruke tamnice podsjećajući me na teške okove pričvršćene na moje ideje, na moju ljubav prema bivanju... na mene.
Postoji jedan kut u kome razgovaram sa svojom osobom. Kut mog pogleda koji kazuje želju za mojom osobom... putenom i osjećajnom. U taj se pogled uvlači strah od gubitka prihvaćanja vlastitih misli i vlastitih ideja. Rodio se strah od utjecaja stvarnosti kojoj se vraćam... tako bespomoćno vraćam. Čeka me težak zadatak borbe između onoga što želim i mogu ostvariti. Tako je lijepo biti daleko od svih i svačega što se čini besmislenim i nepotrebnim. Smetaju me vlastite metamorfoze izazvane neizbježnim situacijama prilagođavanja. Ponekad je toliko smiješno vidjeti me prepuštenu tokovima rijeke ograničene branom osuda. Smijem se sebi i osuđujem istovremeno... oh nemoćna osobo.
Četiri zida. Toplina mojih misli. Poljubac mojoj osobi. Zbogom.
The power of mind thru word is the power of love.