Bloqueer

Sjele dvije duše za okrugli stol. Jedna nasuprot druge, šutke. Glazba je u pozadini nenametljivo udarala ritam srca i osjećao se miris kestena. Jedna je strana zapalila cigaretu, a druga je tražila odgovor u pogledu. Naručilo se piće tek tako da traje trenutak istine. Povukao se dim i usmjerio se pogled ka pepeljari izbjegavajući lov drugog pogleda. Druga je duša stavila nogu preko noge i otvorila tijelo šireći ruke na zaslon fotelje...razočarano. Čekao se odgovor.

Povlači se i drugi dim, ali sad već brže, nestrpljivije. Hrabrost u pogledu i strah od iskrenosti. Druga se duša približila i dotakla ruku. Prošli su žmarci do grla i dim nije progutan. Usmjeren je teški pogled sažaljenja. Duboke oči druge duše pokazuju zbunjenost ne razmišljajući o posljedici bilo kojeg pomaka. Krenula je riječ, samo jedna riječ koja je drugoj duši skamenila tijelo i počela je gušiti grčevito. Upitan pogled druge duše, a s druge strane samo aureola od ispuha dima. Ništa, sad više ne postoji ništa. Samo dva stranca čije su sudbine mislile da su se napokon pronašle.

Druga duša ne osjeća gutljaje žarkog pića, ne čuje glazbu u ritmu srca, nego samo pred očima vidi sebe kao nekad ispunjenu i sretnu, a sad izgubljenu. Krv udara u uši neizdržljiv šum osjećaja nemoći. Široka krila sreće su se sklopila i taj trenutak se nad bivanjem otvorio strah od neizvjesnosti. Strah koji istog trena ljubav pretvara u mržnju. Istovremenu mržnju i želju za povratkom na stare visine zajedničkog postojanja u jednom svijetu. Raspukla se stvarnost koja se gradila i urezala brazdu trenutka nesreće. Toliko lijepe crte lica su se skamenile, a duboki pogled su prekrile vjeđe. Druga je duša htjela pokriti ono što je vidjela. Nije boljelo to što je čula jer je šum bio neizdržljiv. Vidjela je i s nadom očekivala da neće ugledati. Svijet u kojem je živjela se učinio kao puka satira u kojoj je odglumila lošu i sporednu ulogu. Nastupilo je žaljenje same sebe kao da je to prirodni tok osjećaja. Gorčina.

Pali se druga cigareta. Samo jedan banalni ritual paljenja otrova smiruje misli teškog osjećanja. Zažario se vrh i čekalo se da to potraje malo duže...barem toliko da se uspije naći riječi nevolje. Na koji način izreći gubitak osjećaja ljubavi nego samo kroz čekanje nekog besmislenog trenutka koji se učini manje bolnim. Nastane li takav trenutak sam po sebi ili ga sami stvaramo? Ah, zašto se toliko nećkati oko ogrebotine na drugoj duši kad naša duša pati? Zašto ne priznati sebi da smo krhka bića nespretna u svemoći? Zašto?

Šutke se sjedi. Noge su teške jer osjećaju težinu misli i ružan zadah nevoljenosti. Ostaje se sjediti s mišlju da će zapuhnuti vjetar i potjerati jedra jada. Na sve polako pada sjena i gasi se sunce ljubavi. Polako, polako se duše udaljavaju jedna drugu gledajući zbunjenim pogledom žaljenja. Još uvijek nisu svjesne da će dočekati novi dan u drugim bojama s drugim pogledom na vlastite osjećaje i sa željom ponovnog susreta.

Gasi se cigareta...gasi se bivanje u zajedničkoj ljubavi. Ostaje li sjećanje? Ostaje. Želimo da ostane? Taj tren ne, ali kasnije...ah tko zna za kasnije, sad se osjeća i sad se pati. Postavlja se pitanje što to zapravo boli. Gubitak tuđe ili vlastite duše koja se razvila i postojala kao dio druge? More pitanja se otvara svaki put kad se nekome želi reći da ga se voli, ali manje i drugačije. Grižnja savjesti je naš najveći neprijatelj ljubavi. Teško je priznati da se bojimo tugovati, ali čemu izbjegavati ono što je neizbježno.