Bloqueer

Navrle su u grad neke strane duše naoružane osmjesima čuđenja starim zidinama modernoga grada. Gledam ih kako se u grupi pomiču prateći zastavicu sveznajućeg govornika praveći se da znaju kuda idu i što gledaju. One, istovremeno pogubljene i organizirane, ukrasile su moj grad i odvele moje osjećaje u trenutke gubljenja po svijetu, ulicama radosti.

Primjetila sam kako mi se hod promjenio, kako su se leđa izravnala i dopustila mi da udahnem zraku sunca. Zbog njihova sam prisustva s ponosom poželjela da dani slavlja grada ne proteknu i da se on, možda i slučajno, uvede u poznate turističke vodiče tiskane za znatiželjnike egzotičnih belvedera.

U izlogu sam zamjetila odraz svojih cipela i shvatila da su one stranci u šetnji ulicama moga grada. Sjetila sam se kako su zbog mojih stopala prvi put dotakle asvalt nekog drugog, ali njihovog rodnog velegrada i tako prikupile sjećanja u albumu svojih đonova koji me prate. Ponukalo me da izokrenem jedno stopalo i da se zagledam u brazde izlizane gume u cilju traženja bezborjnih koraka ulicama svoga života. Jedan je dio otrgnutog stakalca zasjao u svom utočištu predjela pete i pozdravio me osmjehom berlinskog ludila. Pala je zavjesa i osjetila sam miris vreve prikupljenog u ne tako davnoj prošlosti te nježni doticaj jedog dlana koji me vodio toga dana kroz svijetla zagušujućeg bubnjanja basa. Ponijelo me tijelo, primjetila sam da me dosadni prolaznici promatraju misleći da se pripremam za točku pantomime. Otišla sam daleko, daleko u svoja sjećanja i dopustila da zatvorenih očiju poljubim vrele usne nepoznatog pogleda.

Dodirnula me kapljica zalijevanog cvijeća i vratila u sjene prolaznika koji me okružuju. Sunce je vec odavno zaslo. Na klupi sam uz rijeku ostavila par sati na poklon moje prošlosti. Još u ponosu prema rodnom gradu, ali vonjem mokraće mokrih ulica brzo vraćena u stvarnost iz koje trazim prigodnu ponudu i popust na kartu u zamišljeni raj, koračam kroz odraze starih svjetala. Dopuštam mislima da me odvedu na biciklističku vožnju proplancima sjevera i začujem poziv moga imena u daljini tog trenutka, prozračnog i punog moje ljubavi, ljepote življenja.

Kao u nekim okovima borim se s tamnicom vlatitog nezadovoljstva - destrukcije jutarnjeg pozdrava. Grimasa uvijek priustna i nepotrebno jadikovanje na vrućine geografske dužine. Poželim se kretati šinama zagužvanih tramvaja i prizvati jedan nezaboravljeni osmjeh koji je poništio voznu kartu, dopustio mi da zarobim sjaj u očima i naučim voljeti gdje god se nalazila.

U duši slobodna,

      Inner Voice