Da odmah spriječim vaše predumišljaje-ne, ovo nije priča o Severini, ni o Dori, a Boga mi ni o Eurosongu. O tome smo već čuli dosta i previše a kako je krenulo slušat ćemo bar još godinu dana. O ne, radi se baš o mojoj štikli... u tome i je problem.
Ne mogu vjerovati da ću sutra u ovo doba stajati na kojih 7 cm od poda, ajme koje li visine. Priča ide daleko u blisku prošlost. Draga X i dragi Y su se sexali i sexali...jedno vrijeme su se čak i pazili pod geslima mira i ljubavi te parolom-ništa bez kurtača. On je postao alergičan na neke kondome, zamislite peha a sljedeću scenu nije teško predvidjeti - ona je ostala trudna. Prvi korak bio je ajmo ljudima zajebat vikend i pozvat ih na svadbu... Upravo to se i dogodilo, zajebali su mi vikend i pozvali me na svadbu.
Jako mi je drago zbog sretih mladenaca i u biti, oni mi nisu ništa loše napravili u životu. Glavni krivci su moj baby brother (u daljnjem textu monstrum) i moja mama. Krenuli mi jednog sunčanog dana u grad, mali vriiiiišti, dere se, izvodi gluposti, histerizira i ubija nas u pojam. Mama , kao i sve divne mame ima lažan smješak na licu i drži svog sinčića za ruku dovoljno jakom snagom da mu pucaju kosti dlana. Kroza zube, da nitko ne vidi (haha, yeah right) dere se: razbit ću te kada dođemo doma. I kako da ja funkcioniram u takvim uvijetima? Dućani prepuni katastrofalno ružnih mokasina, cipela, čizmica, raznih instalacija koje zovu sandalama i tih jebenih štikli. Ušli mi u prvi dućan, katastrofa, čini mi se da su pripremali prostor za natjecanje najružnijih cipela svijeta. A tako svejedno, da su i imali neke lijepe sumnjam da bismo ih kupili obzirom na to da se moj brat počeo derati piiiiša mi se, kupi mi sok, ništa nisam jeo danas i nastavio davati inkriminirajuće izjave koje bi socijalnu službu sigurno zainteresirale. Početak Ilice, milijun ljudi na cesti a dućani s cipelama postavljeni kao staza za slalom, svakih 15m jedan novi s druge strane ceste. Nakon nekog vremena čovjek se navikne tako lelujati i potpuno zaboravi na tramvaje koji onda trube, naglo koče i stvaraju daljnje neugodnosti. Nakon što smo skoro završili pod jednim, rekla sam-dosta, ulazimo u ovaj dućan i kupujem prve iole normalne „šuze“ pakiram ih i trčim van a vi, dragi brate i ženo koju zovem mamom-slobodno se nastavite zabavljati po metropoli, ali bez mene. Ovakve moje „opasne rečenice“ obično se svedu na čiste retoričke figure, puste prijetnje, ma u biti obično serem kada kažem nešto opasno... No ovaj put, čudnog li čuda, stvarno sam održala riječ-opasno ušla u dućan, rekla-mama, jeli mogu ove proć? Gospođo, dajte mi molim vas da ih probam. (Gjde mi je bila pamet?...) Ono malo što sam hodala u njima po dućanu čak mi je i dobro išlo, bez padova. Doduše malo sam se zaljuljala tu i tamo ali na izmaku snaga za daljnje šopingiranje pala je odluka- kupujemo. Toj odluci pridonjela je lažem-te-u-facu-da-ti-dobro-stoje prodavačica i moja manipulatorska mama s rečenicama: ma joj, nije ti nikakav problem hodati u petama, za čas ćeš se priviknuti. Kada sam došla doma jedan telefonski razgovor razbio mi je sve predrasude – nabrijana šminkerica odmah mi je bez puno takta objasnila da sam generalno najebala. U slučaju da i izdržim na nogama cijelu večer, najvjerojatnije neću moći hodati sljedećih tjedan dana. Jedino što me malo ohrabrilo je savjet da se što prije napijem jer je prema njenim saznanjima puno lakše ako treba i trčati u petama kada si u alkoholiziranome stanju. (s kime se ja to družim...? pomislile bi udruge lječenih alkoholičara) Poklopila sam slušalicu, obula „to“ na noge, još malo se prošetala po kući i napravila grešku br. 1 - dobila želju za malo većim izazovom. Da vidim kako život u štiklama funkcionira na asfaltu odlučila sam se malo prošetati po dvorištu ... Napomenimo da sam zaboravila da na sebi imam crnu majcu sa znakom supermana i u vrlo neprličnom izdanju se pojavila na cesti. Nigdje ni jednog susjeda, cool, glavno da me nitko ne vidi, za ostalo-lako ćemo. No i tu idilu razbili su moja pesica i opet brat. Istrčali su van, nasred ceste i natjerali me da ih lovim. Koja je to bila scena... No dobro, zahvalna sam im što su asistirali mojoj poduci manekenskog hoda pod nazivom: trčim kao debil po cesti i ne znam što mi je veći problem ; a) strgati nogu, b) proklizati pod auto ili c) imaju li ovi ljudi mobitele s kamerama?! Hoću li završit na internetu?
Još jedna tužna istina je da su moje štikle – špičoke, da je to so last year...što bi rekla moja draga prijateljica i da nema mrtve šanse da preživim sutrašnjicu bez par lomova. Možda vam se sljedeći puta javim s naslovom: iz gipsaone uživo.
