Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa - budi se! Joj, tata, gle je , kako smo ponosni da imamo tako veliku kćer. (kada bi ovo bio film, a ...nadajmo se da to nikada neće postati, mislim da bi audio i video dio ove priče bili stvarno previše za jednog prosječnog gledatelja, oni bi izgledali kao starci u onom legendarnom crtiću cow and chicken, fuck to bi značilo da bih ja bila cow, no nebitno, ugl. bili bi užasno iritantni, imali tijela samo u ravnini nogu i kreštave pomalo euforične glasove). Ajde Majo, dušo ustani se, danas ti je prvi dan fakulteta, jooooj što ćeš obući??
Vidno neuzbuđena, otvaram prvo lijevo oko, to je nešto u stilu buđenja na lijevu nogu, no ne dižem se iz kreveta bez prve i najbitnije cigarete, one s kojom možda imam šanse umrijeti u ovo idilično jutro. Pa dobro šta je vama, pubertetlije? Jebenih 11 sati je, došla sam doma u 8, ajmo lijepo svi van, veselite se negdje drugdje, ne želim nikoga vidjeti prije 13 i bez kave. I da mama, obući ću komandosice a sad odbij. Joj, ccc, baš je slatka, idem nazvati Vesnu da joj sve ispričam. (grrr...glupača) Napokon 13, nekako dolazim k sebi. Ajme koji smrad vodke u cijeloj sobi, neće mi valjda opet pozliti... Isuse ne, hrpa ucviljenih plavuša će kreštati oko mene za manje od pola sata, odvratno. Pijem kavu, dimim se kao losos, i razmišljam o tome što me danas - računa sljedećh 5 godina - čeka. Padam u depresiju od siline šminkeraja koji će me okruživati, mislim o ljepšim stvarima, vozačka, aaaaaaa, položila sam u subotu, mrak, ne odvajam se od auta od tad. Starci su popušili priču da se smijem voziti s uvjerenjem od HAK-a prije no što podignem vozačku, jučer sam tako prošetala Dinovog Clia da me još pere adrenalin. Ajde pa i nije tako strašno ići na „renomirani“ faks, Pero mi je obećao stipendiju, njegov stari ih navodno dijeli 30-ak godišnje, svota od 2900 mjesečno svakako bi mi dobro došla. Evo, barem neki poticaj za tu sprdačinu od faksa. Napokon dižem dupe, oblačim se presretna zbog vidno uzrujane majke koja nikako da dođe na zelenu granu što se mog akademskog stila tiče... a ja si mislim , hmm ovaj military outfit će tako autoritativno i superiorno izgledati na Kennedyevom da to nije normalno. Upadam u auto, 20 do 14 je, ma imam još vremena, samo ću se na brzaka otići slikati za pokaz i vozačku, to je za čas gotovo. Slikanje, ajme što ne volim slikanje, i ne samo slikanje, već ljude koji me prokleto nasmješeni mole da barem malo pokažem zube i nabacim smile. I look like shit, ali dobro to je već tradicija, brinem se samo koju sliku će mi staviti na lijes, pa ljudi će umirati do smijeha na mom sprovodu. Fuck, već je 3 do 14, upadam na faks, 14:02, oglasna ploča, netko je otkinuo papir na kojem je pisala dvorana u kojoj je uvodno predavanje za moju grupu, sranje, aha na podu je. KONGRESNA DVORANA 14 h. Fuck, gdje je jebena kongresna dvorana? Dotrčim do nje, vrata zatvorena, simpatičan momak dublja glasa i spuštena pogleda prommrmlja: vrati se.. u 16. Hahaha , so me, tako tipično, zakasnila sam na uvodno. Ajde, hvala Bogu poslušat ću ga s drugom grupom što znači da ljude iz svoje neću poznavati barem još 24 h. Popila sam kavu, onako kako je najviše i volim piti , u nekoj birtiji ,sama sa sobom i hrpom novina, ajmo nazad, da vidimo i to čudo od uvodnog predavanja. Hrpa gluposti, 4 dedeka s nekakvim lančugama, manje više dukatima oko vrata, pričaju gluposti, svaki od profesora predstavlja svoju katedru s jednakom, krajnje neuvjerljivo iskrenom dobrodošlicom. A ispred mene ona, hmm, tko bi rekao, plavuša, ali kratkokosa, nekakva neopunk frizura je u pitanju, u kasnim dvadesetima ili tek na početku svojih tridesetih, sumnjive sexulanosti. Uuuu već mi se sviđa ovaj faks, nadam se samo da će mi predavati.
... tjedan dana kasnije, mjesto radnje global. Upadam u glob totalno wasted, potegnem neku curu, ma doslovce sam joj sjela u krilo i srušila je s barske stolice. Skroz se zbunim, onako baš pravo pijandurski protresem glavom da dođem k sebi, primim se lijevom rukom za njeno bedro, ona me primi za tijelo i pomaže mi da se ustanem. Krajnje ozbiljna u povećoj neugodi dižem glavu, dočeka me simpatično nasmješeno lice asistentice Irene. Ona jasno pojma nema tko sam ja... (uh, koja prednost, pomislim) krenu ispričavanja, deranja na uho, (mislim koja je to glupost, u Globalu muzika nikada nije dovljno glasna da bi postojala potreba za lizanjem nečijeg uha a onda opet svi se dolje nađemo u toj pozi) pa nakon ispričavnja, malo zašprehavanja, cuga za nju, mineralna za mene, jeli da ne bi ispalo da sam još i alkoholičarka. One thing led to another... i prvobitno deranje na uho pretvorailo se u tiho šaputnje istom na klupici iza globa. Provele smo i više nego zanimljivu večer, razmijenile brojeve, naočigled se lagale o godinama i dogovorile da sve skupa ponovimo sljedeći četvrtak. Prije sljedećeg četvrtka, logično slijedi srijeda, a srijedom rano ujutro i predavanje iz trgovačkog prava. Nije mi se uopće bilo teško ustati tog jutra, a to mi nimalo ne sliči. Ajme, jedva čekam da joj vidim izraz lica, na konzultacijama, što znači da će joj lice biti jako blizu moga. Totalno živčana i izmorena nakon niza glup-gluplji pitanja repine brucoša koji su je taman iznapadali kopala je po milijun papira nagnuta nad katedru kada sam joj prišla. Mogu li vam postaviti samo jedno pitanje? Ispalila je - Recite kolegice.- kao da bi me najrađe pregazila autom, polako digla glavu i lijevom rukom maknula pramen s lica. Skoro se srušila kada me vidjela. Ja sam se lagano nasmješila , zastala, jamesdeenovski zagrizla donju usnu, prekrižila ruke, nagnula se nad katedru, primaknula joj glavu i rekla-jeste li možda za kavu pošto pretpostavljam da ste zauzeti sutra navečer? Nasmijala se u stilu, jesi me. Pogedala oko sebe, provjerila dali smo ostale same, kresnula me hrpom papira po glavi i rekla, pa kada smo već kod toga-jesam, morat ćeš mi objasnit neke stvari... Pa sam joj ih i objasnila na ...svom jeziku i evo već smo sretnih 11 dana zajedno.
fikšn