Bloqueer

Počelo je s googlanjem najveće mačke na svijetu. Pa sam onda googlala najvećeg cucka na svijetu. Pa najvišeg čovjeka, pa naj nižeg... Pa su mi kroz misli prošle neke neobične stvari i odlučila sam potražit slike pušačkih pluća. Zašto? Eto tako, jer nemam što pametnije radit u kasne sate i poželjela sam si nabit' osjećaj krivnje jer pušim k'o turčin.

Evo, i dok ovo pišem, cuclam jebeni čik ko da mi je zadnji u životu. A zašto ja to radim? Svako jutro se budim i ne mogu udahnut punim plućima. Na svim svojim fotkama koje stavljam na net moram u photoshopu izbjeljivat zube jer su požutjeli. I kad šaljem mami i tati fotke, izbjeljujem si zube. Ili se jednostavno ne smiješim. Jer izbjeljivači zuba na meni ne rade. Toliko pušim da me ni ti izbjeljivači ne mogu 'stići'. Fuj. Smrdim sama sebi. A nemrem prestat. Jebena navika, prokletstvo. U ustima mi je konstantan okus na katran. Koliko god da perem, četkam, stružem jezik.....ne ide. U grlu hračak. Škaklja. Vjerujte mi, ne bih samu sebe poljubila. I pokušavam rezonirat kao inteligentna osoba. Čak sam i pjevačku karijeru pustila k vragu jer mi je teško disat kako treba. A imala sam savršen glas. Krivo mi je jer mi je to bio veliki san - biti operna pjevačica. A imala sam i sve predispozicije, koje i dalje palim cigaretama i uništavam u nepovrat. Zašto je tako teško uvjerit' sama sebe u nešto za što znam da mi škodi. Kad sve što dobijem prevazilazi bilo kakve gušte. Zašto? Znam da je ovisnost. I znam da bih prestala, sve što trebam učinit je ugasit cigaretu i nikad više je ne zapalit. Nakon tri dana bi se nikotinska ovisnost trebala ublažit i onaj osjećaj fizičke želje prestat. Prestala sam pušit u dva navrata do sada. I oba puta cold turkey, odnosno, bez ikakvih žvakača, tableta, nikotinskih flastera i inih gluposti. Ako prestajem pušit', prestajem pušit'. Nema smisla psu rezat rep centimetar po centimetar jer ga neće manje boljet. Ali ja i dalje pušim. Zašto ja pušim? Jer si ne vjerujem da mi je bolje bez tog govna? Jer se bojim? Aha! Evo, bliži smo odgovoru. Bojim se. A zašto se ja bojim? Bojim se da neću znat što sa slobodnim vremenom, jer ipak, pušenje kutije na dan oduzme vremena. Ali još gora stvar je to što puno stvari koje radim asociram s pušenjem. Tako si, recimo, ne mogu zamislit da sjedim pred kompom i ne pušim. Kako neću pušit? Pa naj slađe je švrljat po netu i ispaljivat kolutiće od dima. I gledat ih kako zavodljivo plešu i razbijaju se o plavičasti ekran. Uh, kako volim pušit cigarete! Nema mi bolje nagrade kad nešto obavim. Ili boljeg lijeka kad sam nervozna. Ili boljeg prijatelja kad sam sama i kad mi je dosadno. Ili bolje utjehe kad sam tužna. Mislim da je u tome i stvar. Navika tijela na nikotin je niš u usporedbi s asocijacijom pušenja s pojedinim aktivnostima. Ali kako samoj sebi sugerirat' da to nije dobro...kako prestat'? To je kao da se pereš bez sapuna. Ili jebeš bez pičke. Ne ide.