Drukčija sam. Iako i ja potajno stavljam mamin šal preko lica i glumatam pred ogledalom da se udajem za princa. Činim to i govorim sama sebi kako je to ‘normalno’.
Drukčija sam. Iako i ja potajno stavljam mamin šal preko lica i glumatam pred ogledalom da se udajem za princa. Činim to i govorim sama sebi kako je to ‘normalno’ da se djevojka udaje za prekrasnog muškarca i kako je ‘normalno’ željeti imati muža i obitelj… Gledam se u ogledalo i ne razumijem otkuda imam tako već ‘izgrađeno’ mišljenje a tek mi je sedam godina. Sedam godina. Iako mi se katkad čini da mi u ‘frekvenciju’ upada neko drugo, puno starije ja. Ne razmisljam previše o tome jer prvo sto mi pada na pamet je da ako mi se javlja moje ja iz budućnosti, to onda znači da ja ipak imam budućnost. Ja ću biti netko! I to je jedna vrlo svijetla točka u mom mladome životu! Gledam Jelenu, svoju kolegicu iz razreda kojoj su već počele rasti grudi. Ne zavidim joj već me zanima kako izgledaju. Ne mogu si zamisliti kako izgleda kad ti počnu rasti cice a još si totalna klinka, mami niti do ramena. Gledam u prijateljicu i vidim da joj je nelagodno. Spušta ramena kao da je posramljena. Pod odmorom je pitam zašto ju je sram, a ona mi odgovara da ju brat i tata stalno zezaju otkako su joj počele rasti grudi. Čak je i štipaju! -‘Kad ću imati svoj posao i kad ću biti odrasla osoba, neću imati cice!- rekla je. -Pa kako?- upitala sam. -‘Lijepo, odeš plastičnom kirurgu u Njemačku i tamo ti smanje cice na koju god veličinu hoćeš, čak ih možeš i posve ukloniti. Možeš čak postati i dečko. Presade ti pišonju s nekog mrtvaca koji je tek umro - nastavila je. -‘Uau!- rekoh, raskolačih oči i pokrih dlanom usta otvorena u čudu. Odrasla sam žena. Jesam li? Imam cice i sve što mi treba da budem ‘prava žena’. To se od mene i očekuje. Bit prava žena znači uvijek biti dotjerana, služiti svojoj obitelji i biti dobra kuharica. Odrasla sam uz ovakav model. I nikad mi nije bio jasan. Nije mi bilo jasno zašto žena mora biti dobra kuharica da bi bila žena? Zar ‘dobra žena’ mora pratiti ‘model’ uslužne životinje nebi li zaslužila zvati se ‘dobrom ženom’. Je li žena uopće žensko? I, kako to da dečki imaju svoj identitet ‘pravog muškarca’ čim im pišonja ugleda svjetlost dana? “Moj sin! Moja muškarčina!”- I s druge strane- “Moja kćer…Jednog dana će biti dobra žena!” Želim se oprati od ovakvih izjava. Želim da ih nikad nisam morala čuti. Osjećam da mi je mozak opran modelom žene koja bih ‘trebala biti’ a koji mi se naprosto gadi. Ne želim biti žena koja kuha, koja se dotjeruje i ima obitelj. Želim biti u ćošku sama i skužiti zašto se mala sasušena muha ne pomiče. Želim da me puste na miru dok u kupaoni čitam knjigu.
