"Reci nešto, zaboga, reci nešto!"
"Ne znam što da ti kažem, ja baš ništa ne razumijem, kao da sam u vakumu i nemam pojma kako sam tamo dospjela."
Znaš li koliko si to puta ponovila u posljednja dva dana? Počinjem osjećati mučninu, glava me ne boli već peče, potiljak će mi eksplodirati ako nastaviš s tim. Šutim i gledam pred sebe, krajičkom oka zamjećujući tvoj upitni ili ne znam kakav pogled, ali Te ne gledam, jednostavno ne smijem susresti Tvoj pogled jer više nemam riječi. Mislim o tome kako sam ponovo tresnula vratima iza Tebe, kako si prije toga zastala kao da u meni iščeš nešto čega nema, kao da ćeš nešto reći. Kao lavica spremna na skok koja će mi bez milosti zakopati nokte u utrobu tražeći ono što će utažiti njenu glad.
Ljubav. Moju ljubav.
Kao i onda kad sam otišla zajedno s teretom vlastite nesuvislosti znajući da gledaš za mnom, možda u nevjerici, možda u strahu (poznaješ li Ti, zapravo, strah?), dok se udaljenost povećavala brzinom mojih koraka, dok se nisam osvrtala ali sam gledala u svaki izlog, svako najmanje ogledalo, nadajući se da ću iza sebe vidjeti Tvoj odraz, dok sam sa strepnjom osluškivala tuđe korake nadajući se da su Tvoji i evo, svake sekunde ćeš me povući za rukav i zaustaviti, zaustaviti uz sebe.
Kao i onu večer kad se nisam vratila a sve me tako vuklo k Tebi i od Tebe. Koliko ljudi u ovom trenu, možda čak u ovom gradu, ovoga trenutka odlazi od drugih ljudi da se nikada ne vrate, kolikima se svijet i ljubav ruše na glavu baš sada, kao meni? Kolike se fine niti kidaju bez pravoga razloga (postoji li "pravi razlog")? I ne bih Te nazvala uopće, ni večeras, ni sutra, ni dan poslije, ni tjedan poslije ni nikad više, užasno sam ljuta. Ali moja ruka je posegnula za telefonom misleći nešto sasvim drugo. Moja ruka je odlučila umjesto mene i valjda mislila "Ne mogu dopustiti da (opet) odeš, uostalom, valjda misliš da Ona jest dostojna nekakvog objašnjenja." Ili je to moj Ego tako silno želio čuti hoće li Ti glas zadrhtati?
***
Sjedimo u autu u potpunoj tišini kao dva iscrpljena brodolomca koji su čudom preživjeli i dopuzali na obalu. Ti, kažeš mi, pretučena, ja slomljena pod teretom vlastite pokore.
Pružaš ruku, dodiruješ mi prste, jedan po jedan, gnječiš ih kao da mi želiš nanijeti bol, onda se opet njima igraš i osjećam se kao da se u njih zapetljao leptir koji me škaklja krilima, tren zatim obuhvaćaš mi čitav dlan i stežeš ga, opet me boli ali nema veze, gledam Te i mislim kako nikada nisam vidjela kako netko plače iznutra (gotovo nikada te nisam vidjela da plačeš... možda dva, tri puta?), nikada nisam vidjela oči tako vlažne, duboke i ogromne, neizrecivo sam tužna i mislim kako su te oči sigurno bile takve i kad si mi tresnula slušalicu i kad sam ja tebi tresnula slušalicu i kad sam mislila da me ne voliš i ne trebaš i nećeš, da me odbacuješ. Da sam ih barem onda mogla vidjeti, možda se ništa od svega ne bi desilo. Baš mi je to neko opravdanje.
I mislim kako su mi te Tvoje oči poznate i kako sam im ikada mogla učiniti išta nažao i kako želim da me stalno gledaš i da se stalno utapam u njima i kako je to uostalom jedino važno... Pričam Ti nešto sasvim tiho, znam da nemamo vremena i pitam se znaš li da je to samo na površini, te da bih sada mogla pričati čitavu noć i čitavo jutro.
Pričam Ti, dakle, sasvim tiho i sasvim polako kao da će nam na glavu pasti lavina ako prozborim glasniju riječ, kao da će me grom raspoloviti ako kažem nešto pogrešno. Pričam Ti nešto o strahu, ali zapravo mislim, zapravo znam kako me više uopće nije strah i neprestano gledam u te Tvoje oči, moj Bože, pojest ćeš me očima, tako to volim i uopće se ne mogu koncentrirati već mislim kako si Ti ta čijih je poruka moj mobitel pun i ja ih čuvam i čitam kad god mi jako nedostaješ, a to je prilično često i kako si Ti ta čiju sam nogu gledala kako proviruje ispod pokrivača dok si spavala shrvana gripom i tako sam jako osjećala da Ti pripadam.
Kako si Ti ona koja je sa mnom na moj rođendan plesala uz Dinah Washington.
What a difference a day made, 24 little hours, brought the sun and the flowers, where there used to be rain. Kako istinito, kako pogađa, baš uvijek.
I kako mi se nekad čini da neki od tvojih poklona još mirišu na Tvoje ruke, mislim... puno mislim dok Ti i dalje pričam, jednako sporo i jednako tiho, tren prije no što zašutim. Prije no što konačno kapituliraš i primakneš mi se i ja osjetim olakšanje kao da mi je netko maknuo čitavu zgradu s ramena. I prvo što osjećam je Tvoj miris, prepoznala bih ga među milijun drugih i onda Tvoj obraz samo lagano okrzne moj i onda mi približiš usne i Tvoj topli dlanovi sklapaju se oko moga lica. I onda moje suhe usne dotakneš svojim suhim usnama (nacrtala bih taj dodir, da znam i umijem) i osjećam kako me udišeš i sve je kao povratak kući. Kako je uopće moguće naslikati taj djelić vremena? Riječi. Nespretne, nemoćne riječi. I baš tada mislim, Ti si ona koja je one zimske večeri glasno maštala:
"...ono (šmekerski osmijeh)... poslije...puno ćemo putovati... i na jednom od takvih putovanja... ono (porumenila si)... ja ću te uzeti za ruku i povesti na palubu. Zagrlit ću te, a kad te pogledam, u tvojim ću očima vidjeti isti sjaj."
Ti si Ta. I ja to ne smijem, ne želim, zaboraviti.
Znaš li koliko si to puta ponovila u posljednja dva dana? Počinjem osjećati mučninu, glava me ne boli već peče, potiljak će mi eksplodirati ako nastaviš s tim. Šutim i gledam pred sebe, krajičkom oka zamjećujući tvoj upitni ili ne znam kakav pogled, ali Te ne gledam, jednostavno ne smijem susresti Tvoj pogled jer više nemam riječi. Mislim o tome kako sam ponovo tresnula vratima iza Tebe, kako si prije toga zastala kao da u meni iščeš nešto čega nema, kao da ćeš nešto reći. Kao lavica spremna na skok koja će mi bez milosti zakopati nokte u utrobu tražeći ono što će utažiti njenu glad.
Ljubav. Moju ljubav.
Kao i onda kad sam otišla zajedno s teretom vlastite nesuvislosti znajući da gledaš za mnom, možda u nevjerici, možda u strahu (poznaješ li Ti, zapravo, strah?), dok se udaljenost povećavala brzinom mojih koraka, dok se nisam osvrtala ali sam gledala u svaki izlog, svako najmanje ogledalo, nadajući se da ću iza sebe vidjeti Tvoj odraz, dok sam sa strepnjom osluškivala tuđe korake nadajući se da su Tvoji i evo, svake sekunde ćeš me povući za rukav i zaustaviti, zaustaviti uz sebe.
Kao i onu večer kad se nisam vratila a sve me tako vuklo k Tebi i od Tebe. Koliko ljudi u ovom trenu, možda čak u ovom gradu, ovoga trenutka odlazi od drugih ljudi da se nikada ne vrate, kolikima se svijet i ljubav ruše na glavu baš sada, kao meni? Kolike se fine niti kidaju bez pravoga razloga (postoji li "pravi razlog")? I ne bih Te nazvala uopće, ni večeras, ni sutra, ni dan poslije, ni tjedan poslije ni nikad više, užasno sam ljuta. Ali moja ruka je posegnula za telefonom misleći nešto sasvim drugo. Moja ruka je odlučila umjesto mene i valjda mislila "Ne mogu dopustiti da (opet) odeš, uostalom, valjda misliš da Ona jest dostojna nekakvog objašnjenja." Ili je to moj Ego tako silno želio čuti hoće li Ti glas zadrhtati?
***
Sjedimo u autu u potpunoj tišini kao dva iscrpljena brodolomca koji su čudom preživjeli i dopuzali na obalu. Ti, kažeš mi, pretučena, ja slomljena pod teretom vlastite pokore.
Pružaš ruku, dodiruješ mi prste, jedan po jedan, gnječiš ih kao da mi želiš nanijeti bol, onda se opet njima igraš i osjećam se kao da se u njih zapetljao leptir koji me škaklja krilima, tren zatim obuhvaćaš mi čitav dlan i stežeš ga, opet me boli ali nema veze, gledam Te i mislim kako nikada nisam vidjela kako netko plače iznutra (gotovo nikada te nisam vidjela da plačeš... možda dva, tri puta?), nikada nisam vidjela oči tako vlažne, duboke i ogromne, neizrecivo sam tužna i mislim kako su te oči sigurno bile takve i kad si mi tresnula slušalicu i kad sam ja tebi tresnula slušalicu i kad sam mislila da me ne voliš i ne trebaš i nećeš, da me odbacuješ. Da sam ih barem onda mogla vidjeti, možda se ništa od svega ne bi desilo. Baš mi je to neko opravdanje.
I mislim kako su mi te Tvoje oči poznate i kako sam im ikada mogla učiniti išta nažao i kako želim da me stalno gledaš i da se stalno utapam u njima i kako je to uostalom jedino važno... Pričam Ti nešto sasvim tiho, znam da nemamo vremena i pitam se znaš li da je to samo na površini, te da bih sada mogla pričati čitavu noć i čitavo jutro.
Pričam Ti, dakle, sasvim tiho i sasvim polako kao da će nam na glavu pasti lavina ako prozborim glasniju riječ, kao da će me grom raspoloviti ako kažem nešto pogrešno. Pričam Ti nešto o strahu, ali zapravo mislim, zapravo znam kako me više uopće nije strah i neprestano gledam u te Tvoje oči, moj Bože, pojest ćeš me očima, tako to volim i uopće se ne mogu koncentrirati već mislim kako si Ti ta čijih je poruka moj mobitel pun i ja ih čuvam i čitam kad god mi jako nedostaješ, a to je prilično često i kako si Ti ta čiju sam nogu gledala kako proviruje ispod pokrivača dok si spavala shrvana gripom i tako sam jako osjećala da Ti pripadam.
Kako si Ti ona koja je sa mnom na moj rođendan plesala uz Dinah Washington.
What a difference a day made, 24 little hours, brought the sun and the flowers, where there used to be rain. Kako istinito, kako pogađa, baš uvijek.
I kako mi se nekad čini da neki od tvojih poklona još mirišu na Tvoje ruke, mislim... puno mislim dok Ti i dalje pričam, jednako sporo i jednako tiho, tren prije no što zašutim. Prije no što konačno kapituliraš i primakneš mi se i ja osjetim olakšanje kao da mi je netko maknuo čitavu zgradu s ramena. I prvo što osjećam je Tvoj miris, prepoznala bih ga među milijun drugih i onda Tvoj obraz samo lagano okrzne moj i onda mi približiš usne i Tvoj topli dlanovi sklapaju se oko moga lica. I onda moje suhe usne dotakneš svojim suhim usnama (nacrtala bih taj dodir, da znam i umijem) i osjećam kako me udišeš i sve je kao povratak kući. Kako je uopće moguće naslikati taj djelić vremena? Riječi. Nespretne, nemoćne riječi. I baš tada mislim, Ti si ona koja je one zimske večeri glasno maštala:
"...ono (šmekerski osmijeh)... poslije...puno ćemo putovati... i na jednom od takvih putovanja... ono (porumenila si)... ja ću te uzeti za ruku i povesti na palubu. Zagrlit ću te, a kad te pogledam, u tvojim ću očima vidjeti isti sjaj."
Ti si Ta. I ja to ne smijem, ne želim, zaboraviti.