Bloqueer

Neka vrijeme stane. Samo na tren neka se zaustavi. Možda se i ne usuđuje jer zna kolika je moja želja da ga okujem, a to bi bila upravo ta prilika koju čekam.

Misli mi ne daju mira, mješaju se sa najjačim osjećajima, stvaraju nove slike koje polako prihvaćam kao svoju prošlost i prije same prošlosti. Zašto to radim? Zar me tako bole te godine koje sam provela čekajući na tebe, a da te nisam ni poznavala? Želim sve to vratiti, osjećati tvoju ljubav od samog početka, kad još nisam znala da srce može napraviti prazninu što ubija. Ali da li bih tada znala cijeniti tvoju blizinu da nisi došla u onom trenutku kad si mi bila najpotrebnija, onda kad se svakim danom sve više toga lomilo u meni? Toliko suprostavljenih misli i još više mogućnosti zaobilaženja odgovora.

Onda kad vrijeme još nije sve uzelo sebi, kad su duše nesmetano plovile na krilima vlastite svjetlosti i kad je mašta bila stvarnost, postojala si ti. Postojala si negdje u tom božanstvenom blještavilu i uživala u svojoj slobodi. (Objasni mi zašto te vidim kao najsjajniju zraku u tom mnoštvu?) Nisi znala što znači ranjivost. Ne bi je ni upoznala da me nisi na svom putu slučajno okrznula i nastavila dalje. Znaš li da si ostavila dio sebe u mojoj auri? Znaš li da si zauzvrat uzela cijelu moju bit? Znaš li koliko je teško tražiti nekoga u tom beskraju svjetlosti??? Tako sam te željela blizu sebe. Gubila sam se u toj želji. A onda se svjetlo pretvorilo u materiju. Napokon sam vidjela tvoju dušu. Prepoznala sam je u eksplozivnom bljesku dok se borila i bježala od kaveza u kojeg su je htjeli zatočiti. Jesi li tad osjetila ranjivost, strah, jer bi te to razdvojilo od nečeg što nisi ni poznavala, a imala u sebi? Jesam li ja kriva za tvoju nesigurnost?

Tu počinje vrijeme, tu počinje moja priča. Bol je bila na početku te priče. Bol je sam početak. Toliko se uvukla u mene da sam čuvala barem jedan oltar u nekom kutku svoje osobnosti posvećen toj sveprisutnoj dami koja se tek znala prikriti dopuštajući mi kratke, ali slatke trenutke odmora. Mašta se odvajala od stvarnosti i gubila negdje duboko u meni. Sve što mi je ostalo je bio osjećaj prepoznavanja svaki put kad bih pobjegla od svega. Bila sam umorna od vječitih predaja. Suočena sa zidom iza kojeg se naslućuje nestajanje ostajala sam predana samoj sebi. Nisam znala što me to tako ustrajno drži na površini ne dajući mi da potonem. Zamišljala sam te kako mi pružaš ruku i preuzimaš dio tereta na sebe, samo dok ne postanem malo snažnija. Zar mi je sama mašta davala snagu i nadu da postoji nešto više? Neka ovaj odgovor bude drukčiji od ostalih... volim te... I napokon mogu prisvojiti tvoju blizinu, pretočiti sve slike u najnježnije riječi, a potom ih pretvoriti u djela i učiniti te sretnom. Napokon si tu i daješ mi sve što trebam. Smiruje me svako novo buđenje pored moje Sjeverne zvijezde. Izrazi odišu ljubavlju. Iza tvojih dubokih očiju krije se ono najdragocijenije što među gomilom tuđih sjena svakim novim trenutkom postaje sve jasnije. Bol svakim poljupcem gubi na značaju, a zvuci najmilije glazbe teku našim mislima i plove prema srcima željnim ljubavi i pažnje. Jedina, zbog tebe vjerujem u sudbinu.