Ponekad se zbilja iznenadimo kad nakon toliko godina shvatimo da ustvari nimalo ne poznajemo dotičnu osobu. Ja čak nisam poznavala samu sebe. Kao crno na bijelom, prihvaćala sam život koji sam živjela i iako sam se bunila, nisam bila u stanju podignuti šaku i lupnuti od stol govoreći: Gotovo je! Neću tako dalje! Tad svi problemi dobivaju dimenzije gorostasa i ne usuđujemo ih se pogledati u oči. Kao da se nadamo da oni ustvari nisu stvarni, da se to događa nekom drugom, kao što je u većini slučajeva (ili nije?).
Čovjekov najveći neprijatelj su zapravo njegove vlastite misli koje znaju proizvesti i najgore moguće varijante tipičnog životnog horrora. Savjet ljudima: zaboravite svoju inteligenciju i zaobiđite ikakvo razmišljanje! Hm... ne bi išlo. Pa mi uvijek sve moramo komplicirati. Zar nismo za to i stvoreni? Uz to ide i pitanje - čemu živjeti kad na kraju svi umiremo. Tu sam misao baš nedavno čula i začudila se kako dugo nisam ništa slično registrirala u svojoj glavici. Ja - koja sam toliko bila zaokupljena promatranjem svega oko sebe, bilo to vidljivo ili ne, ja - koja sam znala od muhe napraviti popriličnog slona, zar ja, vječni (neuspjeli) filozof, da sam si zaboravila puniti glavu tim pitanjima i zamarati moždane vijuge činjenicama koje nitko ne uspjeva dokučiti, pa ni ja, zar... zar sam ja počela živjeti?
Zamislite dugu stanku. Zamislite lice izobličeno od čudenja. Možda si čak uspijete dočarati moju reakciju na ovo saznanje. Misli uvijek drukčije izgledaju kad ih se prenese na papir. Izgleda da sam čitajući vlastite riječi doživjela proporođenje br.2. Ono prvo je imalo manje šokantan utjecaj jer je dolazilo polako, rastući uz moju ljubav.
Ah, ljubav... ta poezija mog života, cijeli svemir sakupljen u jednom svjetlu odmah nadohvat ruke, u Njoj, mojoj boginji. Kako li samo djeluje na mene... Sama pomisao na Nju me baca kroz neku crvotočinu iz jedne verzije u drugu dajući mi na kraju potpunu viziju mog života. Počinjem razumijevati smisao tih putovanja, svrhu otkrivanja novih pojmova, novih mogućnosti jer što je više znam, to je više volim.
"Čemu živjeti kad na kraju svi umiremo?" Ja živim zato da budem s Njom, a umiranje... nije važno jer imati ću toliko toga ponijeti sa sobom - jednu ljubav koja je tako jaka i postojana da vjerujem da ću je osjećati i kad mi duša otputuje ostavljajući za sobom ovo, tada, beskorisno tijelo. Ali do tada ću besramno uživati u Njoj kradući joj svaki udisaj, svaki otkucaj srca, svaki pedalj tijela samo za sebe i isto joj tako davati svaki dio svog života i mene same.
Sanjar sam. Sanjam otkad znam za sebe. Još mi je bila potrebna samo jedna jedina osoba da sanja sa mnom i da mi snove pretoči u stvarnost. To je dar koji dijelimo otkad smo prisvojile jedna drugu.
Mogu nastaviti i pokušati pisati o ljudima, životnim zabludama i bezbrojnim pitanjima, ali uvijek ću se vraćati na Nju jer strast osjećam samo dok pišem o Njoj i za Nju. Čak i kad dobijem priliku da zaželim nešto novo, poželim Nju, jer za ničim drugim ne žudim kao za Njom.
Mogla bih je promatrati satima i satima, ostajući nezasitna. Pokušavam neprestano uhvatiti pogledom ono nešto posebno što izbija iz Nje i hvata me u vrtlog vječnog nemira. Slatko je kako tada prekrije lice rukama želeći se sakriti od mojih gladnih očiju. Kako da ju ne volim? U Njoj je sadržano sve što mi treba da bih nastavila živjeti. Ali ne samo živjeti, nego ŽIVJETI! Živjela sam i prije, ali to je, bolje rečeno, bio dogovor sa okolinom: ti budi tu, napravi populaciju još većom, služi Bogu na Zemlji - sjedi i muči da ti kasnije bude bolje. Ne, hvala. To više nisam ja. Sad ću podignuti glas, izboriti se za ono u što vjerujem i nitko mi to neće moći osporiti.
Žena sam i volim ženu. Volim je kako samo žena zna.
Kad bih barem još mogla proći prstima kroz taj dimni omotač njenog bića i dodirnuti ga kao što dodirujem njeno lice dok me preplavljuje ekstaza ljubavi. Kolika li je samo ta potreba da je zagrlim i prenesem joj svoju dušu koja vapi za tim nevidljivim poljupcem...
I dok tako stapam surovi svijet sa svojom bajkom,
možda ću jednog dana, kad napokon dotaknem i razotkrijem svaki detalj halucinantnog doživljaja koji mi je preoteo stvarnost, zaustaviti riječi i iznova proći svu tu ljepotu, korak po korak. Ali što sam svjesnija tih osjećaja, to me više fascinira moć kojom me ispunjavaju i ne mogu još stati, ne želim stati. A opet... riječima će ti osjećaji ostati nedorečeni, podsvjesni i daleki, ali ću ipak nastaviti prikupljati te izraze da dokažem sebi da sam tu i da sam voljena.