Bloqueer

Sa mljiekom, malo šećera, Nescafe.
 
Sjedim u jednoj ljetnoj bašti, vruće je. Čekam konobara da mi donese kafu i čašu vode s ledom. Ne znam zašto ali uvijek prijem kafu kad je vani vrelo.
 
Sjedim tako sama, jer mi je mrsko bilo zvati koga da sjedi samnom. Ne pričaju mi se već ispričane priče. Ne priča mi se nekomu, ne sluša mi se iko. Želim samo svoju kafu.
Tako zavaljena pod jedan od suncobrana sjedim i čekam konobara, koji kao žureći mi donosi kafu. Na njemu se vidi da bi nas sviju koji sjedimo, najradije zadavio, nije mu ni do čega. Vrućina ubija.
 
Gledam svoju kafu. Onu crvenu šolju iz koje se pari vrela kafa.
Istresam u nju jednu kesicu šećera, ne volim preslatko. Miješam. Za stolom do mene sjedi jedan sladunjav momak, vjerovatno čeka nekoga. Pije pivo, Stella happy hour, kako bilo mrzim pivo, ima tako ružan okus, baš meni ružan.
 
Pogledam kašičicu kojom sam miješala. Bijela, plastična kašičica, mislim da je stavim na sunce, istopila bi se, pa neću.
 
Otvorim onaj mali paketić mlijeka što dođe uz kafu, polako mlijeko izlijem u šolju. Crna Nescafe polako promijeni boju u svijetliju smeđu.
Uzeh čašu vode i otpih gutljaj. Bila je tako ledena. Ledena kao osoba koja mi se tako sviđa. Ali ugrijat će se voda, ako je dovoljno dugo ostavim na toplom, ostavim na suncu. Kafa bih bila ja, uvijek servirana topla,...
 
Konačno da udovoljim svojoj žudnji, uzeh šolju i otpih gutljaj kafe. Bila je tako ukusna. Dok mi se slivala niz grlo obuzeo me neki osjećaj lagode, osjećaj oslobođenja, osjećaj pripadnosti, ljubavi.
 
Gutljaj za gutljajem, ja popih svoju kafu. Vodu sem onog puta nisam dirala, čekala sam da se ugrije.
Čekajući, popila sam kafu, voda se još nije bila ugrijala. Digla sam se sa svog mjesta u hladu pod crvenim suncobranom i platila konobaru. Morala sam ići, više nisam mogla čekati.
 
A voda se još uvijek grijala...