Bloqueer

gubim dah
i uznemirim se za čas.

Često je moj lijevi dlan na prsima,
a kažiprst desne ruke na čelo prislonjen
i sebi u glavi vrtim:
zašto pišem ovo sve...?
 
Iznova...

Valjda se trudim revolucije bubnuti neke
neviđene do sad - i beretke pristašama svojim
niz Ajfelof toranj friznuti
da ih oni širokih grudi hvataju.

Ili se na Branderburšku kapiju uspeti,
onako bez odjeće po tijelu
parolu ispisati:
ma dosta je više,
volim samo tebe, K.!!
(I uz blues zaplesati...)

Golden gate, možda, doseći
i ne baš vješt skok u more izvesti...?!
Ali, ipak ga izvesti...

Semiramidine vrtove
izgubljene
pronaći
i niz njih se spustiti

Onda shvatam da sasvim mi je dovoljna
igla u centru Dublina,
tamo u Henri street
na harfi u transu da zasviram samo za K.

Mada...
Znam da ekcentričnost moja ni upola takva nije,
na um mi pada da odvažno bi bilo
Lamanš preplivati...

Kineski zid pretrčati?!

Ili pomjeriti kazaljku za minut-dva
nazad ili naprijed
na švicarskim satovima svim...

Big ben iskriviti,
a Pizu ispraviti...?!

Barem da stignem na pola puta
vrhova Himalaja i u šatoru,
tamo iza ponoći,
pod svjetlom neonskim,
poruku ti napisati - da sam dobro
i da je mećava noćas prestala...

Pa onda tada, kao i uvijek
izgubiti pismo slučajno
i reći si:
jednostavno,
suđeno nije
da znaš
kako te volim, K...