Lezvezarije Gilde M.

„Gilda! Gilda...tako...daj još maloo...oooou...oooouu...“ moja glava među njenim bedrima.
Tog jutra probudih se sa rukom među stisnutim nogama i šta mi je preostalo nego da završim posao. U PMS-u sam. Svako jutro se probudim napaljena. Takva i legnem. Cijeli dan zujim okolo kao bumbar. Teška od estrogena, čini mi se da sve udaram u stakla a izlaza nigdje.
Dok ne svršim bar dva puta i ne ustajem iz kreveta.

Čujem poziv na Skype. Ma ne pada mi na pamet! Niko od mojih ne zove u ovo doba. Imamo neki prećutni sporazum valjda računajući na subotnju večer koja je svima prethodila. Nemam namjeru protraćiti nedjeljno jutro na srednjoškolske smarače koji se nekako dočepaju adresa pa se počnu srdačno javljati. Da sam htjela družila bih se i onda sa njima, a obilazila sam ih kao kakicu na stazi, a kamoli da se sad raspričamo o njihovim uspješnim karijerama jer svi su oni, kad ih čuješ bogme, doktori i magistri, biznismeni, profesori i cijenjeni arhitekti. A ustvari su medicinske sestre i tehničari, snabdjevači piljara, razna tehnička lica u nekim anonimnim školama i biroima. Pojedine sam znala sresti pa kad počnu sa onim: „Ma mi smo sa osnovnom školom kao oni sa fakultetom“, e onda mi se utroba izvrne na naličje i izvali mi se sav njen sadržaj. I ko to priča?! Loši đaci, primitivci sa kojima smo se svi zezali, moroni i paraziti...ma daj. Stvarno ne mogu. A šta sam ja? Valjda sam ja sa fakultetom kao oni sa osnovnom školom.

Avgust I escape

Na Facebooku imam samo par prijatelja i to zapravo uopšte i nisu moji prijatelji, to je eksperiment. Sa svojim prijateljima komuniciram na sve druge načine ali ne i na taj. A ovi pomišljaju ovako će me zaskočiti. E nećete bratijo!
I te misli su mi bile sasvim dovoljne da mi sjebu jutro. Nije mi bilo više do drugog svršavanja. Ustala sam da skuvam kafu.
Obavila sve ono što se ujutro obavi u kupatilu. Još mokra, ogrnula sam se velikom tankom maramom što mi je iz Nepala donijela Piromanka. Nazvala sam je tako jer me je mogla zapaliti i kada sam bila kao skvašeno palidrvce. Uzela sam kafu i sjela za komp da pročitam novine. Samo preletim preko naslova i ponekog podnaslova. I dalje svjetska kriza, mjere štednje, štrajkovi, Merkel, Obama, Grčka, Sirija, poplave u Kini, požari u SAD, OI u Londonu ... Rijetko otvorim čitav članak.
Prva cigareta, uffffffff...duboko povukoh dim.

A onda na sred monitora iskoči: „Ivana B. Vas poziva na Skype. Hoćete li prihvatiti poziv?“
Ime mi nije ništa značilo u tom trenutku. Zvoni još. Đavo mi ne da mira. Pritisnem „Yes“. Tajac. A onda:
„Je li to Gilda M.?“, pa opet tajac. I ja ćutim. Pokušavam glas povezati sa likom. Ne uspijevam.
„Gilda?“
„Gilda ovdje“, kažem „s kim govorim?“
„Sačekaj trenutak...“ u tamnom kvadratu se zavrtio kružić, a onda se pojavilo lice, u tom času mi posta jasno, iako je bilo bitno izmijenjeno. Još je taj pogled bio isti, srneći... ili pak teleći. Iste obrve i čelo. Ukupno sve puno krupnije nego što pamtim. Neki meni nepoznat osmijeh.

„Ivana je. Išle smo zajedno u srednju. Sjećaš se?“
„Da, sjećam“, odgovorih još uvijek sa zadrškom. Trebalo mi je vremena da se skoncentrišem i nastavim razgovor. Bezbroj slika pred očima. Bezbroj misli od kojih ona osnovna – idiotkinjo, ma što ti je ovo uopšte bilo potrebno? Ovolike godine se od svih sklanjaš i sad „Yes“, odmahujem glavom sama za sebe, „No! No Gilda! No!“, ali sad je kasno.
„Posljednjih mjeseci sam često mislila na tebe pa sam odlučila da te probam ovako naći. Niko mi nije znao ništa reći. Gdje si? Šta je s tobom?“ nastavlja kao da smo prije godinu, dvije najviše, izgubile kontakt.
Kako da joj odgovorim iskreno? Šta nju briga gdje sam i šta je sa mnom. Odakle početi? Kako pretočiti svo ovo pusto vrijeme u par rečenica? A kako da se izvučem a da ostanem pristojna?
„Baš si me iznenadila“, rekoh „pričaj šta ima kod tebe. Odkud ti?“

Zapalih novu cigaretu. Ona poče neku žvaku, a ja se sjetih male krupnooke i zgodnjikave mršavice iz II C. U drugom sam je prvi put zapazila ispred škole. Iz čista mira mi se nasmijala, ali ne ovim osmijehom,  što je za mene tada bio znak da joj se dopadam. Onda smo popričale, pa imale istu ekipu, pa skupa pohodile rođendane i Novu godinu, brojne žurke. Ja sam se prilično palila na nju a ona je bila slatka, draga, pažljiva prema meni ali nikad ništa više od toga. Znala je da mi se uvali u krilo, kao što to rade djevojčice u tim godinama (mora da je ovo smiješno današnjim djevojčicama u tim godinama).  Ljubila me je u obraz, jednom ovlaš uz sama usta, držala za ruku. Kad bi se koji put na žurci napila molila me je da budem sa njom, da zaspe uz mene. Svega toga je bilo ali nije bilo one posebne otvorenosti ni bliskosti. Nije bilo onoga što sam ja čitavo vrijeme priželjkivala. Ona čak nije bila ni u jednom periodu moja najbolja drugarica. Čak ni u užem krugu najboljih drugarica. Bila je sveprisutna u druženjima, omiljena i dječacima. A ja sam mislila da je osvojena i da treba da sačekam samo još malo pa će početi naša priča. Priznaće mi da je to od početka i želila ali da se nije usudila i učiniti nešto više. Nikad se to nije dogodilo.
...“dvoje, sin završava gimnaziju, a kćerka“ tad pritisnuh crvenu slušalicu i glas ućuta.

Pade mi pepeo u krilo. Pogledah na dole. Vidjeh razdvojene krajeve marame, moje čvrste butine i vrh gustog dotjeranog crnog grma. Zavukoh ruku među noge. Volim ovu blaženu toplinu svoje pice; vlažne mišiće koji se stežu oko prsta; mekoću usmina i tvrdo zrno koje bubri. Tad pomislih kako me je Piromanka ovako ogrnutu znala privući da je opkoračim na stolici a onda bi otpočela svoje mahnite erotske igre kojima bi me pretvarala u raspomamljenu buktinju. Ti poljupci strasni, laki, pa duboki zatrpavali su me kao lavina. Njeni prsti i dlanovi u prah me mrvili pa raznosili u vis. Koliko čulnih bdijenja zajedno proživismo. Tako mi nedostaje ta draga čudna žena.
I kao da osjetih njene usne baš tu, i njen ognjeni jezik. Zadrhtah iznutra i  prekrasno potonuh po drugi put tog jutra.