„Gilda, spakuj se i ujutro kreni. Tri dana traje Festival teatra. Molim te budi tamo bar dan ranije i isprati sav program“, reče mi urednik u utorak oko podneva pružajući mi zapakovan štampani materijal koji je dobio. Nisam mogla sakriti svoj najširi osmijeh. Naravno da sam znala sve o festivalu jer ovo je već četvrta godina kako ga pratim. Samo sam čekala da me podsjeti i da mi da odriješene ruke. Već mi je potrebno da se izmaknem iz grada i pravo mjesto je taj boemski gradić koji gotovo cijele godine bruji od umjetničkoga života. Zgrabila sam kaput i torbu i krenula žurno ka izlazu.
„Potvrdi rezervaciju! Uzmi šofera i sve što vam je potrebno!“ doviknuo je za mnom.
„Hvala, neće mi trebati ovaj put. Rađe bih pošla sama“, odvratih osvrnuvši se i mašući tom simpatičnom čovjeku.
Već u osam sam bila u autu pokušavajući se izvući iz jutarnjeg saobraćajnog ludila koje svakodnevno obuzima grad i predbožićnog ludila koje je srećom jednom u godini. Ali bila sam opuštena, uzimala sam srk po srk vrele kafe iz kartonske čaše, cigareta je dimila, svirala je od Eurythmics „Love is a stranger“ ...
...“And I want you
And I want you
And I want you so
It's an obsession
It's guilt edged
Glamorous and sleek by design
You know it's jealous by nature
False and unkind
It's hard and restrained
And it's totally cool
It touches and it teases
As you stumble in the debris“...
... ja sam se smiješila i padao je snijeg. Pa i nije mi potrebno toliko mnogo da se osjetim sretno, pomislih i pogledah se u retrovizor. Zviznula sam i podigla obrvu. Kroz nekih pedeset minuta bila sam na autoputu i jurila u poznatom pravcu.
Hotel je bio jedan od nekoliko manjih porodičnih koji su njegovali prisniju atmosferu sa gostima. Dopao mi se iako prvi put odsjedam u njemu. Domaćini su ljubazni i opušteni. Ma ustvari najmanje vremena se tu provede i nemam se baš kad ni osvrnuti oko sebe, ali ipak prija mi kad osjetim toplinu ambijenta umjesto stereotipnih zategnutih spavaonica. Smjestila sam se i sišla da ručam te da se tako koncentrišem na posao koji mi predstoji. Pregledala sam program, trupe, glumce, režisere, dramaturge, autore muzike, koreografe...povremeno pogledavala kroz prozor na gradić koga je snijeg sve više zatrpavao, na mnoštvo lica koja su se muvala u svim pravcima. Na svakom od njih čitalo se dobro raspoloženje. Svi su u iščekivanju, a mnogi još nisu ni stigli. Inače nije rijedak slučaj da glumce koje sretnete nakon predstave ili nakon više dana nastupanja obuzme neki mrak. Da ih nalazite sa čašom usamljene za barskim stolom ili euforične i napadne pred grupom posmatrača, za barskim stolom takođe. Ili grube i asocijalne na ulici.
Trebam poći do teatra, pa do press centra. Ustala sam i pošla prvo prošetati ulicama. Uživala sam i ponesoše me slike jednog ranijeg života na potpuno drugom mjestu, nekih snježnih dana, snježnih igara, bezbrižnih trenutaka, smijeha dok smo cvokotali mokri i modri. Na djetinjstvo, lizanje ledenica, na pubertet, zimske raspuste, sankanje, skijanje, noćne šetnje od hotela do planinarskog doma pa do bungalova i nazad. Pa onda na diskoteke sa poznatim facama. Kuvano vino i rakiju. Noćni spust. Nepoznate zgodne skijašice u pripijenim odijelima. Heeeej Gilda djevojko, od kad nisi mislila o tome? O duboko potisnutim sjećanjima koja nisu imala vremena ni prilike skoro da isplivaju.
„Oprostite! Molim vas!“
Prekinu mi misli nepoznat glas. Pogledah u pravcu odakle je dolazio.
„Imate li mobitel molim vas? Mojemu se baš sad ispraznila baterija, iako je posljednji krik tehnike.“
Gledala sam u poluhisteričnu ženu koja se tresla dok je stajala pored džipa kome su dva točka bila u plitkom jarku pored puta. Vjerovatno joj je zašlajfao i ona je odustala od daljeg napora da automobil izvuče.
„Naravno. Izvolite poslužite se.“ Pružila sam joj telefon i pošla pogledati šta se dogodilo.
„Zauzeto je ne mogu dobiti pomoć. Idioti! Sad kad su mi najpotrebniji!“
„Dešava se“, rekoh mirno. „Dajte da pogledamo možemo li nešto same učiniti.“
Gledala me je sa nevjericom i reče: „Ma hajte, pa tu nema pomoći bez službe za vuču!“
„Samo mi dajte ključeve, molim“, rekoh sigurno i otvorih vrata.
Izvadila sam dvije patosnice i stavila ih pod točkove. Upalila sam, krenula polako i uspjela izaći na put bez velikog napora. Oraspoložila se odmah i pozvala me je da popijemo koktel. Prihvatila sam iako nije bilo vrijeme za to piće. Pružila mi je ruku kao na rukoljub i rekla: „ Tea. Spretni ste.“
Parkirala je u podzemnoj garaži jednog elitnog kluba. Cijelo vrijeme je išla korak-dva ispred mene, kao da nismo skupa. Smiješila mi se nekim glupim osmijehom kojega je ustvari pružala svima. Bila je zgodna ali od onih plastikanera za koje ni ne znaš u kojem odnosu je ustvari spoj originala i rezervnih djelova. Uz piće mi je pričala neprestano o svojim prijateljima, biznisu, šopingu, nakitu, o vilama, automobilima, brodovima, avionima i drugim glupostima. Vrlo brzo sam shvatila da nemamo baš ništa zajedničko, pozdravila sam je i sa glavom u kojoj su bubnjali milioni bubnjeva, sretna zbog rastanka, krenula sam tamo gdje sam i namjeravala.
Festival je bio odličan. Par upečatljivih modernih predstava ostavilo me je bez daha. Imala sam premalo vremena da pišem o svemu što sam želila.
Zadnji dan opet naletih na Teu, napirlitanu i blještavu kao da je ponoćna kraljica Ibize. Ponadah se da neće imati vremena za mene. Prevarih se ljuto. Opet me je pozvala na piće i ja opet prihvatih iz neracionalne glave. Odlučila se za prepun obližnji kafe gdje je vladala opuštena atmosfera. Začudih se ali pomislih da je možda onaj dan bila zbunjena zbog iskliznuća sa puta. Samo što smo sjele i poručile piće našem stolu neočekivano priđe Nađa. Iznenadih se i obradovah.
„Zdravo Gilda.“ Onaj njen prekrasni izraz me je trenutno raskravio.
„Nađa! Zdravo. Ovo je Tea. Sjedi sa nama“, pokazah rukom na praznu treću stolicu.
„Spustiću se na tren. Čekam nekoga. A vas dvije sigurno uživate u predstavama ili je dama možda i akter neke od njih?“, nasmješila se šarmantno i značajno prema Tei.
„Ma neee“ jedva dočeka Tea „ pa ne mislite valjda da ove čizme i ova bunda pripadaju ofucanom boemskom svijetu. Znate li inače koliko je svijetova između nas! Bunda je inače od bufala koji je inače zakonom zaštićen, jedva sam je nabavila. “ poče da se smije nekim neprirodno glasnim smijehom i da maše svojim nijansiranim kandžama.
Nađa me pogleda upitno. Znala sam, mislila je: „Nisi valjda Gilda?!“
Ustala je: „Moram poći, a mislim da bi i Gilda voljela upoznati Mayu Alice Bourgeois. To je vrijedna i ne tako česta prilika u svijetu teatra. Do viđenja.“
I ja odmah klimnuh glavom Tei i otrčah za Nađom koja je već bila napolju. Udahnuh duboko ledeni zrak i uzeh je pod ruku. Samo me je pogledala: „Inače bufalo, a?!“
A onda smo prasnule u ludi smijeh.