Muklo i tromo škripe tramvaji, prolaze, huče, odlaze, odvoze tijela, dovoze tijela, i sve tako u krug, kao i kazaljke na satu, umorno i dosadno, jednolično i predvidivo.
Muklo i tromo vučem se i ja, psujem kazaljke na satu i patetično stvaram romantične vizije u glavi. Ovaj grad nije prijatelj samcima. Divan je ali za podijeliti viđenje njegove ljepote. Ovako, ne znači ništa...Muklo i tromo teče vrijeme pred očima, iako mi se čini da sporije teče kad ga pratim. Ili kad mislim na nju... ne znam. Ali vrijeme mi nije prijatelj. I to znam sa stopostotnom sigurnošću. Lutam izgubljeno i sudaram se sa pijancima koji izleću iz malih birceva, hladan zrak me udara u lice i ponekad me neugodno udari i zadah tih pijanaca, koji, bez kune u džepu tek shvaćaju da je vrijeme da se ide kući. Osjećam se ko utvara, kao da sve prolazi kroz mene i nastavlja dalje. Ponekad mislim i da je do mene. Da sam ja sama kriva za sve, jer, svi smo mi samo ono što želimo biti. Ili nismo? Teško je reći. Sve ono «izvana» ostane u meni onoliko koliko i ja ostanem u njemu – samo u trenutku! Ponekad se trznem na koji uzvik nekog pijanca, možda upućen meni, možda upućen Bogu, tko bi ga znao...
«Jebene pijanice, ne bih ih ni čula da imam kakvu muziku... jebeni mp3 player.. jebena baterija... jebeni svijet»!
Sve mi je tako «jebeno», da svemu upućujem ratni pogled i svemu objavljujem rat, samo što, ishodi nekih ratova se znaju već prije nego oni uopće i otpočnu. Osim toga, koji je rat, ikad, imao smisla? Sve mi je sad krivo za nešto, i za ono što jest i što nije, sve mi je «jebeno», sve je uzrok nečega i sve je samo objekt na kojem će se ispoljiti moja frustriranost i neraspoloženje. I doista ne znam, da li ja prolazim kroz te tramvaje ili prolaze oni kroz mene. Ali oboje prolazimo kroz vrijeme, ništa brže i ništa sporije jedno od drugog. Ja sam zatočenik sadašnjosti, zajedno sa svim onim ljudima što se drndaju na šinama zagrebačkog električnog tramvaja, što drijemaju naslanjajuć glavu na prljave prozore i što sa mnom udišu zajedno smrad kolektivnog egoizma. I smrad skitnica. Ko saučesnici u zločinu. Ko saučesnici u žrtvovanju. Ko saputnici u neznanom vlaku prema nepoznatom cilju.
Otvaraju se vrata i dočekuju nas stanice. Ko kurve, pred kojima otvoriš vrata i one ulaze bez riječi. I stoje ne oklijevajući i ne odstupajući, uvijek na točnom mjestu.
Na zadnjoj stanici, sa pola ispušene cigarete u ruci, baš kao i kurva, stoji ona. Ni po osjećajima te ne razlikujem od kurve, nekadašnja velika ljubavi. Ulična lampa joj baca ružnu sjenu na lice i podsjeća samo na izlizanu inspiraciju nekog alternativnog propalog pjevača. Koliko si samo puta bila moja inspiracija i lebdjela na mojim refrenima, nekadašnja velika ljubavi nalik na kurvu!? Koliko Laura, Beatrice i kurtizana je protutnjalo pred mojim očima i u tebi bilo sadržano nekad? A sad si samo kurtizana. Ne pričamo puno, i volim da ne pričamo. Napriča se čovjek, za sve ovo vrijeme, i previše toga. A o par godina da i ne pričam... Rijeke velikih riječi, potopi velikih priznanja, bujice obećanja... a onda... pustinja. I jednako tako mi je gorak okus tišine u ustima, koliko mi je gorak i njen poljubac nekoliko trenutaka kasnije. Bljuje mi se od njega.
Ali evo ti, pruži mi ruku u ovoj samoći i pribij se uz mene, pokušaj zauzeti ono tvoje staro mjesto koje znam da više nije tvoje, jer ja nemam nikog drugog, jer smo u ovom cijelom gradu, nas dvije samo dva osuđenika. Osuđene jedna na drugu. Ja nemam onu koju želim, ti imaš onu koja te ne želi. Mene.
Posvjedoči sa šmekerskim smiješkom i rezigniranim uzdahom moje ponovno vraćanje, pa si sama serviraj, progutaj i provari laž da je to... ljubav... što me vraća tebi.
Nije ljubav, već je grad. Ovaj grad je to. Ali, ljubav ili grad, isto je, kad nije važno.
Ona liči na kurvu dok skrušeno čeka okupana svjetlošću ulične rasvjete, ja živim kurvu dok se vraćam opet, kao što se vraća na mjesto zločina, da se prodam za ono malo mira i bjekstva od praznog stana ispunjenog tišinom i nepoznatih ljudi ispunjenih isto tišinom.
Ona me dočekuje kao kurva na mojoj zadnjoj stanici, ja je odvodim ko kurvu do mog stana.
Ja joj prodajem obmanu da je to ljubav, makar i ostaci sjaja euforije i zaljubljenosti. Ona mi prodaje svoju prisutnost. Malo predaha od samoće.
I zar si nismo potrebne, kurvo moga srca? Zar si ne pomažemo uzajamno, zar ova naša bolesna simbioza, zar to nije ljubav isto? Defektna moja jadnice, što li smo si to učinile?
Ja nemam onu koju želim, ti imaš onu koja te ne želi.
«Jebene pijanice, ne bih ih ni čula da imam kakvu muziku... jebeni mp3 player.. jebena baterija... jebeni svijet»!
Sve mi je tako «jebeno», da svemu upućujem ratni pogled i svemu objavljujem rat, samo što, ishodi nekih ratova se znaju već prije nego oni uopće i otpočnu. Osim toga, koji je rat, ikad, imao smisla? Sve mi je sad krivo za nešto, i za ono što jest i što nije, sve mi je «jebeno», sve je uzrok nečega i sve je samo objekt na kojem će se ispoljiti moja frustriranost i neraspoloženje. I doista ne znam, da li ja prolazim kroz te tramvaje ili prolaze oni kroz mene. Ali oboje prolazimo kroz vrijeme, ništa brže i ništa sporije jedno od drugog. Ja sam zatočenik sadašnjosti, zajedno sa svim onim ljudima što se drndaju na šinama zagrebačkog električnog tramvaja, što drijemaju naslanjajuć glavu na prljave prozore i što sa mnom udišu zajedno smrad kolektivnog egoizma. I smrad skitnica. Ko saučesnici u zločinu. Ko saučesnici u žrtvovanju. Ko saputnici u neznanom vlaku prema nepoznatom cilju.
Otvaraju se vrata i dočekuju nas stanice. Ko kurve, pred kojima otvoriš vrata i one ulaze bez riječi. I stoje ne oklijevajući i ne odstupajući, uvijek na točnom mjestu.
Na zadnjoj stanici, sa pola ispušene cigarete u ruci, baš kao i kurva, stoji ona. Ni po osjećajima te ne razlikujem od kurve, nekadašnja velika ljubavi. Ulična lampa joj baca ružnu sjenu na lice i podsjeća samo na izlizanu inspiraciju nekog alternativnog propalog pjevača. Koliko si samo puta bila moja inspiracija i lebdjela na mojim refrenima, nekadašnja velika ljubavi nalik na kurvu!? Koliko Laura, Beatrice i kurtizana je protutnjalo pred mojim očima i u tebi bilo sadržano nekad? A sad si samo kurtizana. Ne pričamo puno, i volim da ne pričamo. Napriča se čovjek, za sve ovo vrijeme, i previše toga. A o par godina da i ne pričam... Rijeke velikih riječi, potopi velikih priznanja, bujice obećanja... a onda... pustinja. I jednako tako mi je gorak okus tišine u ustima, koliko mi je gorak i njen poljubac nekoliko trenutaka kasnije. Bljuje mi se od njega.
Ali evo ti, pruži mi ruku u ovoj samoći i pribij se uz mene, pokušaj zauzeti ono tvoje staro mjesto koje znam da više nije tvoje, jer ja nemam nikog drugog, jer smo u ovom cijelom gradu, nas dvije samo dva osuđenika. Osuđene jedna na drugu. Ja nemam onu koju želim, ti imaš onu koja te ne želi. Mene.
Posvjedoči sa šmekerskim smiješkom i rezigniranim uzdahom moje ponovno vraćanje, pa si sama serviraj, progutaj i provari laž da je to... ljubav... što me vraća tebi.
Nije ljubav, već je grad. Ovaj grad je to. Ali, ljubav ili grad, isto je, kad nije važno.
Ona liči na kurvu dok skrušeno čeka okupana svjetlošću ulične rasvjete, ja živim kurvu dok se vraćam opet, kao što se vraća na mjesto zločina, da se prodam za ono malo mira i bjekstva od praznog stana ispunjenog tišinom i nepoznatih ljudi ispunjenih isto tišinom.
Ona me dočekuje kao kurva na mojoj zadnjoj stanici, ja je odvodim ko kurvu do mog stana.
Ja joj prodajem obmanu da je to ljubav, makar i ostaci sjaja euforije i zaljubljenosti. Ona mi prodaje svoju prisutnost. Malo predaha od samoće.
I zar si nismo potrebne, kurvo moga srca? Zar si ne pomažemo uzajamno, zar ova naša bolesna simbioza, zar to nije ljubav isto? Defektna moja jadnice, što li smo si to učinile?
Ja nemam onu koju želim, ti imaš onu koja te ne želi.