Umjesto štrikanja

Prošli tjedan, gotovo nezapaženo, u većini hrvatskih dnevnih listova objavljena je vijest o posjetu troje ministara osnovnoj školi Stjepana Kefelje iz Kutine.
Po, kod nas već ustaljenom obrascu, njihova posjeta je usko vezana za uspjeh stručnog tima koji već neko vrijeme provodi edukaciju roditelja čija bi djeca na jesen trebala krenuti u prvi razred. Njihov uspjeh očituje se u tome što će uz malu Ninu (HIV-pozitivnu djevojčicu) u prvom razredu na jesen sjediti još desetak njenih vršnjaka.
Vijest, kako je prezentirana, mogla bi se na neki način shvatiti kao epilog niza događaja, uzročnika žestokih rasprava koje su u zadnje dvije godine potresale hrvatsku javnost. Epilog u kojem je vuk ipak nešto pojeo a i ovce su valjda sve tu negdje.
No da li je doista tako?
Ela i Nina će zauvijek pamtiti događaje koji su popratili njihove upise u prvi razred. One su te koje su prisiljene podnijeti najveći teret posljedica, čiji se uzroci ne kriju toliko u dvostrukom moralu građana Kaštela i Kutine , koliko se nalaze u pogrešnim, prekasnim i nepravomoćnim potezima koje su određene institucije trebale i morale poduzeti na vrijeme.
Ela i Nina su rođene HIV-pozitivne. Nije bilo teško pretpostaviti da bi, nakon 6-7 godina trebale krenuti u školu. Kao što ni sada nije teško pretpostaviti da će se povćavati broj novorođene HIV-pozitivne djece, sukladno povećanju broja odraslih nositelja HIV-a koji nitko ne može zanijekati.
Tih 6-7 godina je dovoljan period u kojem se hrvatska javnost mogla educirati i pripremiti na situaciju u kojoj roditelji mogu očekivati da sa njihovom djecom u razred ide i poneko HIV-pozitivno dijete. Ujedno, na taj način bi se stvorili uvjeti u kojima bi HIV-pozitivna djeca mogla živjeti normalno, te se ne bi morala skrivati poput bogumila ili ratnih zločinaca mjenjajući identitet i mjesto boravka svaki put kada se pojavi opasnost da njihova tajna bude otkrivena. Da je pravovaljana edukacija najbolji način borbe protiv predrasuda, a samim tim i diskriminacije koju predrasude uzrokuju, dokazuje nam ovih 10-tak mališana koji će sa Ninom ipak sjesti u školske klupe.
Na žalost, u slučaju ove dvije djevojčice, ovaj konačno pravi potez vlasti, došao je sa 2-3 godine zakašnjenja.
No, ništa nije čudno u državi, u kojoj se svaka situacija iskorištava za osobnu promociju političara, u kojoj se uspjehom smatraju bijedne posljedice gašenja požara pod pritiskom javnosti, te u kojoj se vijest o učincima edukacije stručnog tima nije mogla objaviti bez, bar tri imena aktualnih ministara.