Sa koliko sam divljenja i zaljubljenosti gledala u tetu Mašu! Prijateljica njezinih sinova, gost u njenoj kući – nisam smjela dozvoliti da sazna zašto tako često dolazim i da nije slučajnost da uvijek svratim kada njih nema kod kuće. Svaki put me je dočekivala sa osmjehom i pogledom koji me cijepao na dva dijela. Sjedile smo satima i pričale, a ja sam se uvijek nadala da će jednom…Što sam se nadala?… ni sama nisam znala.
Taj put nije bio nista drugačije. Sjedile smo na mekom trosjedu i pijuckale jaku kavu, kakvu je posebno voljela. Bez mlijeka, bez šećera. Maša nije bila sklona kompromisima, kava je trebala biti čista i direktna. Njena je kava podsjećala na nju samu.
A izgledala je veličanstveno za svoje godine. Oh, kakva glupa fraza - izgledala je veličanstveno. Točka. Sa svojih šezdesetak godina i prosjedom kosom, sa desetak kila viška tako savršeno raspoređenih da podsjećaju na Iskonsku Ženu, i bez ijedne bore bila mi je zanosnija od bilo koje druge žene koju sam ikada srela. Njen je glas bio grlen i podsjećao je na uzdahe. Pričala mi je
“ Nisam ti ja baš imala sreće. Pogledaj ovaj ožiljak.”
Pogledala sam. Cijelom dužinom vrata prelazio je izblijedjeli ožiljak, jedva vidljiv ali prisutan.
“ Imala sam par mjeseci kada su me klali. U logoru. Bila sam židovka, tko zna od kuda, tko zna od koga. Bačena sam bila na hrpu i samo je slučajnost htjela da jedna dobra duša vidi da se mičem i sažali se i kao mače me pokloni u dobre ruke.
Mama i tata su bili dobri prema meni, oduvije su željeli dijete i voljeli su me kao da sam njihova. Bile su to idilična vremena ali nisu dugo potrajala. Umrli su, od tuberkuloze, jedan za drugim u godini dana. Mene su smjestili kod neke obitelji, gdje sam pomagala u kućanskim poslovima. Čekaj pokazat ću ti još jedan ožiljak.”
Podigla je majicu i okrenula mi leđa. Vidjela sam joj blijedu kožu i posramila se što sam istog trena osjetila drhtaj u tamnim nizinama…Pogledom sam potražila ožiljak. Bio je dug i neravan.
“ Možeš ga dotaknuti. Ništa ne osjećam tu.” Rekla je. Nisam htjela – voljela bih da osjeti moj dodir kada ju diram, jer ja osjećam njen stostruko čak i prije nego se dogodi.
“ Prala sam prozore kod njih. Bila sam još mala, nekih desetak godina, i stajala sam na stolici da dosegnem do vrha prozora. Pala sam na solić, slomila ga. Jedan mi se dio zabio duboko u leđa. Dugo sa bila u bolnici…
A onda sam si probila ruku bježeći na sastanak sa dečkom. Trebalo je preskočiti ogradu. Ta je ograda imala šiljke i dobro sam znala kako trebam preko nje. Ali noga mi se poskliznula i ja sam poletjela i da ne padnem refleksno sam primila rukom – i probola si dlan. Kakva je to bol bila…
A ovdje imam ožiljak od carskog reza, taj volim. To je od Igora.”
Pokazala mi ga je. Trbuh joj je bio zamaman i ožiljak je bio kao ukras na njemu. Oh, da mi ga je dotaknut usnama…
“ I jos da ti pokažem zadnji ožiljak. Prije par godina vozila sam se prvi puta na motoru. I zadnji. Pala sam i slomila nogu na dva mjesta. Operirali su me da mi to srede. Vidiš…”
Gledala sam.
“ Znaš, svi mi se ti ožiljci ne bi dogodili da sam se rodila kad i ti. Nit’ bi me klali, nit’ bi morala služiti, nit’ bi morala preskakat ogradu da se sa nekim nađem. A sve si mislim da sam i na taj motor sjela samo da si dokažem da mogu… Možda bih imala neke druge ožiljke, nikad se ne zna. Možda dublje, možda pliće. Ali svi su oni ništa prema onima koje imamo na duši, nisu li?”
A ja sam ju gledala i nisam govorila ništa.
Posramljena što sam žudila za njenim tijelom dok mi je pričala, posramljena što je želim dok ona u meni gleda samo sinovu prijateljicu, posramljena što nemam hrabrosti da joj išta kažem.
Pogledala sam je ravno u oči. Smješila mi se pogledom.
“ Znam” rekla mi je” znam.”
Pogladila me po licu, spustila ruku na moje rame. Treperila sam i očekivala.
Nije se dogodilo ništa.