Pomalo je drhtala iznutra, djelomično od treme, djelomično od uzbuđenja. Ni u najhrabrijim snovima nije mogla zamisliti ovoliku snagu u sebi – da ustane pred hrpom žena i kaže – moja greška, ja sam dozvolila da mi se to dogodi.
Još dvije govornice i ona je na redu. Pogleda oko sebe, i što vidi? Par suosjećajnih lica, dva do tri cinična osmjeha…svaki tjedan ista lica, svaki tjedan nova lica .
Gle, ova govornica je ponosna. O čemu priča? …Oh, pa ona je postavila novi krov – za nju su se skupljale donacije. Nekoliko sposobnijih žena odlučilo se penjati na krov. I Tanja je htjela pomoći, ali boji se visine. Možda drugi puta ipak odem. Sigurno se može pomoći na više načina. Skuhati kavu, dodati nešto…
Njen red. Prozvana je.
Koljena su bila od pudinga kada je krenula prevaliti tih pet metara koliko je mala uzdgnuta katedra bila udaljena od njezinog mjesta. Grčevito je prstima stisnula drvenu ploču katedre, duboko uzdahnula, pa se nakašljala.
“ Zovem se Tanja, članica sam SLPR-a već skoro godinu dana i sramim se reći da do sada nisam sudjelovala ni u jednoj akciji. Ne pravdam se, ali postoji razlog. Nisam došla pomagati, nego da tražim pomoć. Odužilo se moje traženje pomoći. Pomalo je ponos kriv, pomalo moja sramežljivost, pomalo važnije stvari koje je trebalo riješiti. Ali, sada više ne mogu šutjeti, danas je moj problem najveći. Meni. Razumijete li me? Odužila sam…
Upoznala sam jednu ženu, dugo je već prošlo od onda. Bila je srednjih godina, dobrodržeća, zgodna…mila i krhka. Barem je meni tako djelovala u to doba. U isto vrijeme je tražila zaštitu i davala svoju, poklanjala pažnju i divljenje, ne tražeći ništa za sebe. Osim razumjevanja za njenu situaciju, koja je bila….pa, nazovimo ju složenom.
Kako ne bih razumjela, kada mi ona nudi toliko? ..opet duljim…
Upustila sam se u vezu sa njom. Sve je bilo lijepo i nekako eterično, sve u znaku Amora i ružičastih oblaka. Ali ona je imala probleme. A ja sam se toliko zanijela u ulozi njene dobre vile – da sam joj željela pomoći. Kao kad joj je krepao mobitel – ja bih spremno vadila svoju karticu. Nije mogla sama, muž bi vidio izdatak i tko zna kako bi reagirao…a ona će mi svaki mjesec dati odredjenu cifru. Nikad nisam vidjela ni novčića. Tužna je i umorna od ovog grada i ja sam sjedala u auto i vozila ju na more, na ručkove i duge šetnje. Ona je željela a ja sam bila tu da joj ispunim želje. Uglavnom je bio novac u pitanju, ali ne uvijek. To onda nisam vidjela, mislila sam…ma nisam ništa mislila, čemu sad da lažem i sebe i vas…
Jednog je dana rekla da više ne može ovako – mora se odseliti. Jedino treba odredjenu cifru, za polog za kredit. I odlazi. I biti će samo moja.
Nemam baš puno novaca, ali mogla sam ga skupiti. Nekoliko stotina eura posudila sam od mame, nekoliko od brata. Na poslu sam digla tri plaće unaprijed…otišla u banci u minus koliko se dalo. Predala sam joj novac sa smiješkom.
Sutradan me nazvala njena djevojka. Prijetila mi je. Izgubila bih posao, izgubila bih obitelj…može to vama djelovati paranoično ali stvarno bih sve izgubila. Nikad ju više nisam ni vidjela ni čula. Nikad se nisam usudila …ništa napraviti. Otplaćujem svoje dugove, sama sam si kriva, sama sam pristala na to. Ne izlazim, ne družim se ni sa kim. Bojim se vlastite sjene. Ja sam blijeda kopija Tanje kakva sam prije bila.
Ne tražim od vas da skupite novac za mene. Tražim da mi pomognete pronaći izgubljeno samopouzdanje. Odlučila sam ponovo postati JA. Hvala vam.”
Polako je sišla niz dvije stepenice i krenula prema svom sjedalu. Nije vidjela ništa kroz oči prepune suza. Ali čula je voditeljicu koja je pozivala članice SLRP-a da se još jednom ujedine.
Znala je, pomoći će joj.
Gle, ova govornica je ponosna. O čemu priča? …Oh, pa ona je postavila novi krov – za nju su se skupljale donacije. Nekoliko sposobnijih žena odlučilo se penjati na krov. I Tanja je htjela pomoći, ali boji se visine. Možda drugi puta ipak odem. Sigurno se može pomoći na više načina. Skuhati kavu, dodati nešto…
Njen red. Prozvana je.
Koljena su bila od pudinga kada je krenula prevaliti tih pet metara koliko je mala uzdgnuta katedra bila udaljena od njezinog mjesta. Grčevito je prstima stisnula drvenu ploču katedre, duboko uzdahnula, pa se nakašljala.
“ Zovem se Tanja, članica sam SLPR-a već skoro godinu dana i sramim se reći da do sada nisam sudjelovala ni u jednoj akciji. Ne pravdam se, ali postoji razlog. Nisam došla pomagati, nego da tražim pomoć. Odužilo se moje traženje pomoći. Pomalo je ponos kriv, pomalo moja sramežljivost, pomalo važnije stvari koje je trebalo riješiti. Ali, sada više ne mogu šutjeti, danas je moj problem najveći. Meni. Razumijete li me? Odužila sam…
Upoznala sam jednu ženu, dugo je već prošlo od onda. Bila je srednjih godina, dobrodržeća, zgodna…mila i krhka. Barem je meni tako djelovala u to doba. U isto vrijeme je tražila zaštitu i davala svoju, poklanjala pažnju i divljenje, ne tražeći ništa za sebe. Osim razumjevanja za njenu situaciju, koja je bila….pa, nazovimo ju složenom.
Kako ne bih razumjela, kada mi ona nudi toliko? ..opet duljim…
Upustila sam se u vezu sa njom. Sve je bilo lijepo i nekako eterično, sve u znaku Amora i ružičastih oblaka. Ali ona je imala probleme. A ja sam se toliko zanijela u ulozi njene dobre vile – da sam joj željela pomoći. Kao kad joj je krepao mobitel – ja bih spremno vadila svoju karticu. Nije mogla sama, muž bi vidio izdatak i tko zna kako bi reagirao…a ona će mi svaki mjesec dati odredjenu cifru. Nikad nisam vidjela ni novčića. Tužna je i umorna od ovog grada i ja sam sjedala u auto i vozila ju na more, na ručkove i duge šetnje. Ona je željela a ja sam bila tu da joj ispunim želje. Uglavnom je bio novac u pitanju, ali ne uvijek. To onda nisam vidjela, mislila sam…ma nisam ništa mislila, čemu sad da lažem i sebe i vas…
Jednog je dana rekla da više ne može ovako – mora se odseliti. Jedino treba odredjenu cifru, za polog za kredit. I odlazi. I biti će samo moja.
Nemam baš puno novaca, ali mogla sam ga skupiti. Nekoliko stotina eura posudila sam od mame, nekoliko od brata. Na poslu sam digla tri plaće unaprijed…otišla u banci u minus koliko se dalo. Predala sam joj novac sa smiješkom.
Sutradan me nazvala njena djevojka. Prijetila mi je. Izgubila bih posao, izgubila bih obitelj…može to vama djelovati paranoično ali stvarno bih sve izgubila. Nikad ju više nisam ni vidjela ni čula. Nikad se nisam usudila …ništa napraviti. Otplaćujem svoje dugove, sama sam si kriva, sama sam pristala na to. Ne izlazim, ne družim se ni sa kim. Bojim se vlastite sjene. Ja sam blijeda kopija Tanje kakva sam prije bila.
Ne tražim od vas da skupite novac za mene. Tražim da mi pomognete pronaći izgubljeno samopouzdanje. Odlučila sam ponovo postati JA. Hvala vam.”
Polako je sišla niz dvije stepenice i krenula prema svom sjedalu. Nije vidjela ništa kroz oči prepune suza. Ali čula je voditeljicu koja je pozivala članice SLRP-a da se još jednom ujedine.
Znala je, pomoći će joj.
