Zmajkini monolozi

Zvono. Zvono zvoneći zvoni zvonkom zvonjavom zvon. Zvoni zvono zvoneći.
Tko će otvoriti vrata? Ja, a tko drugi. Nikoga nema. Luna je otišla do dućana, Slavica je kod Igora, Renata ...tko zna kuda se ta skita, a Lovro je na hranjenju kod stare. Lako njemu skvotarit' kad se kod stare hrani svaki put kad zagusti.
Zvono zvoni i dalje. Sad trunku histeričnije. Ustajem.

- Dolazim! – proderem se u pravcu vrata i spuznem sa fotelje. Gdje mi je druga klompa? I zašto uopće nosim klompe a ne neke od onih ugodnih, mekanih, ružičastih papučica?
A pred vratima najljepši nos koji sam ikad vidjela. Nos koji treba pažljivo odvojiti od lica i spremiti na sigurno. Pomalo prćast, pomalo premali, potpuno pjegav. Rupice su mu savršeni krugovi, kao šestarom napravljeni. Ali te pjegice! Jedva odvojim pogled od nosa da bi otkrila kome taj nevjerojatni nos pripada. Nikad vidjela. Pogledam malo u lijevo. Rudi. Šta Rudi radi pred vratima našeg skvota sa najljepšim nosom na svijetu? Pitam se pa upitam njega.
- Rudi, šta radiš pred vratima sa najljepšim nosem na svijetu?
- Čekam da nas pustiš unutra i da nam skuhaš kavu. A nos ima ime i titulu. Titula je „moja sestrična“ a ime je „Sani“.
- Sani nije ime nego nadimak, a što se ulaska i kave tiče – izvolite.
Nos po imenu Sani, zajedno sa ostatkom tijela ušao je u stan i pružio mi ruku. Jednako pjegavu kao i on sam. Neloša ruka ali ne tako dojmljiva kao nos.
- Sani. Ipak ime. Ne nadimak.
Prihvatim ruku. Meka je. Kao one papuče koje nemam.
Kava. Kuham kavu slušajući Rudijev monolog o njegovom ne tako interesantnom životu. Posao, kuća, padobranstvo. Mislite da je padobranstvo zanimljivo? Možda ako o njemu ne slušate svaki puta kada sretnete Rudija. A srećete ga bar tri puta tjedno. Iskreno, više ne zanima čime se nos bavi u slobodno vrijeme i da li je, kao recimo mene, privlače žene.
- Evo, kava, mlijeko, šećer, dodajte si sami.
Dovučem stolicu na suprotni kraj stola od Sani-nosoimateljice, da je bolje vidim. Kao vuk, kao da je Crvenkapica. Kasnije bi je mogla i pojesti. Isplati se pa makar završila sa kamenjem u želucu na dnu bunara. Imam neodoljivu potrebu da joj proserem neki od onih ofucanih, glupih uleta tipa „ja se tebi svidjam a ti meni“. Neću. Ne želim ispasti baš totalni kreten. Polukreten(ka) već može, odlučim, pa prekinem Rudijev glas koji, tkozna o čemu, još priča, pa joj se obratim:
- Sani, djevojko lijepog nosa, ti i ja imamo problem. Sviđaš mi se. Šta ćemo napraviti po tom pitanju?
Okladim se sama sa sobom da su joj oči plave pa podignem pogled sa nosa da provjerim. Izgubila sam okladu. Zelene su. Dugujem si čokoladu.
- Ja ništa. Ja nemam problema sa tim. Sama rješavaj svoje probleme.
Gle ti malu. Još je i drska. I zna vratiti lopticu. Pogledam Rudija koji mi se ceri u facu.
- Ti se jebi, idiote. – dobacim mu.
A ona mješa kavu, dodaje već treću žlicu šećera. Fuj. Ništa nije gore od preslatke kave.
- Hoćeš sa mnom u kino, kazalište, Global, u birc, na posao, upoznati moje roditelje? – upitam ju.
- Jesi li uvijek tako banalna?- vrati mi ona.
- Samo kada sam zaljubljena.
- Sereš, a čak si nismo ni dobre.
Udahnula sam zrak pokušavajući dobiti na vremenu. Rudi uleti u tom trenutku i upita malu...ne znam za šta, neke njihove interne spike. Zatvorim usta. Zahvalim u sebi Rudiju na izvlačenju. Nisam znala šta da joj odgovorim na to. Čudno. Bar ja uvijek imam šta za reći. U mislima ponovim sve moje izgovorene riječi i zgrozim se. Nije ni čudo da me mala spušta. Zbilja zvučim kao idiot. Slušam šta pričaju. Ubacujem se u razgovor.
Već je prošla ponoć kada su krenuli kući. Oči su me boljele od piljenja u njen nos. Nisam pokušavala više ništa, osim očima, osim govorom tijela.
Na odlasku, pruži mi Sani –NOSiteljica opet onu istu zgodnu ruku. Prihvatim ju. Rudi mi dobaci poljubac na odlasku. Zatvaram vrata za njima.
Zvono. Ni dvadeset sedam sekundi nakon što su izašli.
Pred vratima opet nos.
- Već viđeno. – kažem joj.
- Nisi mi dala svoj broj moba. Da te cimnem. – kaže mi.
Dajem joj. Ponos mi nikad nije bio jača strana. Ona uzima papirić i okreće se bez pozdrava.
Zatvaram vrata i naslanjam se na zid. Koji sam idiot, nisam ni pogledala kakve sise ima.