Sanji je već pun nos toga da dan ne miriše na Nju. Pun joj je nos toliko(!), da svijet nema toliko Operila da to sredi. Prepun joj je nos drugih mirisa. Nisu to loši mirisi, samo – nisu pravi. Danas kad se vraćala sa posla hodala je kao onesvještena. Začepljenih ušiju, dobro je čula sebe kako diše. Vrlo hipnotizirajuće, slušati svoje disanje. Udah, izdah. Hhhhh-hhhhh....i svaki udah u nevoljki organizam unosi krive mirise. Na jednom djelu puta napadne ju miris amonijaka. Neko je pišao, uza zid. Fuj.
Podigne pogled od mokre mrlje na zidu a kad gore, na balkonu, baba. Prava baba, sa maramom i sva u crnom i sa pregačom. Baba, kao ilustracija iz sanjarice. Sanjati babu – jad i ljutnja. Dobro je, pomisli Sanja, što sam vidjela babu a ne usanjala je. A na prozoru malo udesno i kat nagore mlada žena u majici sa kočopernim natpisom „sokol osiguranje“ trese krpu. Na babu, ako vjetar malo zapuše. Sanja slegne ramenima. Babina stvar, ako ju ova poprašina. Možda neko čisti prašinu sa babe. Možda se baba sama očisti. Ne izgleda tako. Tih desetak koraka baba se nije pomaknula. Zašto sam se toliko upiljila u babu, zapita se Sanja. A onda se sjeti.
Uskoči časkom u vremeplov i već je u kuhinji Sašine bake. Sve je malo, kao što je baka bila mala, sve je na dohvat ruke, pospremljeno, naizgled čisto ali pomalo masno, kao da vrijeme stvara talog. I miris koji se širio od bake kao hobotničini krakovi. Jednom je rekla Saši da misli da tako miriše smrt. Kasnije je baka umrla. A miris je nestao iz kuhinjice.
Udah – izdah. Hhhhh-hhhhh...
Nije moguće disati a da ne njuškaš.
Ajmo negdje drugdje, pomisli Sanja i već je na trajektu i njuši more. Miris je jasan kao dan. Nikad neće moći napraviti borić za auto sa mirisom mora koji ima TAKAV miris. Slan i vlažan i bodljikav od ariša, bora, čega li. Zrak je jestiv i gust i dođe joj da se oblizne a onda koncentracija popusti i ona shvati: pod njenim nogama smrdi asfalt koji se isparava u sparno popodne, auti izbacuju plinove koji guše. Fuj. Nema mirisa mora. Ni jezera.
I eno, Sanja je opet u snovima i sjedi na obali prevelikog jezera. Jezero veliko kao život, u daljini naziru se vrhovi Alpa - a sa druge strane zemlja iz snova. Pored nje gegaju se labud i labudica, roj mušica prozujao je lijevo od njezine glave a mirisna kosa njene žene opasno konkurira blago kiselom mirisu jezera. Preko jezera je Snivana zemlja sa njenim mirisima po umjetnoj, aromatiziranoj magli, i miris šećera na štapiću i rosa koja te škropi kada to poželiš. Miris najfinijih sendviča koji plaze svoje šunkaste jezike prema njoj a ona ih ne želi. Miris adrenalina. Miris pretjerane koncentracije sreće. Sanja se strese. Ne valja misliti o tome. Još je teže podnositi smrad stvarnosti kada prizivaš duhove savršenih mirisa. Kako je osjetilo njuha tada slavilo!
Mirise ona hoće. Mirise a ne zlato. Mirise, a ne zlato, a ne tamjan. Tamjan miriše tamno, grobno. Ona hoće svjetlost. Ona hoće tamo.