Jutro je svanulo baš na vrijeme. Jadranka ga je odlučila ignorirati, danas joj je slobodan dan i ništa je neće natjerati na nerazumne akcije. Kava, može. Šetnja, može (pod uvjetom da je kratka). Sve ostalo spada u ekstreme a ekstreme treba izbjegavati. Premudro se probudila u nekoliko minuta poslje podneva i krmeljavo se odvukla do kuhinje.
Dok je mikrovalka grijala vodu za buduću kavu nezainteresirano je gledala u hladnjak. Nema ništa konkretno jestivog. Ili će provesti dan na jogurtu i jajima ili će morati do dućana. Ili će, vjerojatnije, naručiti pizzu.
Pling(!) mikrovalke se poklopio sa zvonjavom na vratima. Jadranka se zbuni. Da li da prvo zamuti Nesicu ili da otvori vrata. Vrata, naravno. U tom se tenutku Jadranka smatrala razumnim stvorenjem. Putem prema vratima baci pogled u ogledalo i zgrozi se. Raščupana, zgužvana od sna. Nadala se da OsobaSaDrugeStraneVrata ima dobro srce. Suđenje za ubojstvo iz nehata je zadnje što joj treba u životu.
A na vratima, iza poprilično velikog buketa cvijeća, nepoznat penzić.
- Dobar dan, gospodična. Ste vi, morti, Jadranka?
- Jesam. Izvolite.
- Ovo je cveće za vas, izvol'te. Gore vam je metnuta cedulja, bude sami sve vid'li. Izvol'te, izvol'te. – pružao je starčić cvijeće prema zaprepaštenoj Jadranki.
- Hvala.
Starčić ostane stajati i smješiti se prema Jadranki.
- Hvala. – ponovi ona.
Starčić još jače raširi osmjeh. Ona shvati, napojnica! Uz promrmljani „ah, da!“ krene prekopavati po džepovima, torbi, svemu. Krasno. Jedine pronađene novčanice bile su one od 200 i od 50 kuna. Prokune sebe, koja nema muda da traži kurus od tringelta a onda i osobu koja joj je poslala cvijeće. Mogla si ga je sama kupiti za 50 kuna. Možda i veći buket. Ili nešto u tegli, dulje bi trajalo.
- Izvolite. Hvala vam puno.
- Joj, gospodična, niste trebali.
I nisam, pomisli Jadranka ali zadrži osmejh dok je zatvarala vrata. Krene sa cvijećem prema kuhinji i vazi pa se sjeti da nije pročitala od koga je cvijeće poslano. A na poruci samo broj mobitela i potpis. Biser Jadrana. Kava. Odmah kava. Intravenozno, najbolje bi bilo.
Nakon dvije kave, jedne pljuge i pola kutije cigareta bila je spremna za poziv.
- Halo, Biba, Jadranka je.
- Hej, Jadranka.
- Htjela bih ti se zahvaliti, za cvijeće.
- Najbolje da mi se zahvališ u živo. Uz kavu.
Jadranka je brzo razmišljala; kava? može kava!..neutralni teren, svakako...
- Može i tako...Nisam te ni pitala, koji si dio grada, gdje ti je blizu.
- Predaleko sam ti da bi se nalazile na mom teritoriju. Možda da me pozoveš na kavu? Mogu usput kupiti kolu i čokoladu.
Bez sinoćnje poluopijenosti Jadranki se ova ideja nije pretjerano svidjela ali ona nikad nije bila brza na laži. Šta da sad kaže? Da mora nekud ići, nešto raditi? Lakše je pristati.
- Ok, dođi. Doma sam cijeli dan.
- Onda se vidimo za nekih sat, ne?
- Može. Za sat. Bok.
- Bok.
Spustila je slušalicu i zagledala se u zid ispred sebe. Fuck! Tuš! Požurila je prema kupaoni i istuširala se u rekordnom vremenu. Pogledala po stanu, prevrnula očima pa zanemarila manje vidljivo a pokupila odjeću sa naslonjača i stolica. Čaše ubacila (nadajući se nerazbijanju istih) u perilicu. Pojela dva komada tosta i tri gutljaja jogurta. Samo joj fali da počne kruliti kada Biba dodje.
Nije prošlo ni sat vremena kada se Biba pojavila. Jadranka je dočeka prilično srdačno i prirodno ako zanemarimo nezanemarivu dozu nervoze koja ju je gadno prala. Pokazala je rukom prema stolu uz uobičajeno „sjedni“ a ona se uzvrtila po kuhinji pripremajući kavu tri puta dulje nego što je inače to činila. Konačno se sjela za stol, preko puta Bibe. Zapalila je cigaretu, i da razbije tremu upitala;
- Jesi za pljugu?
- Ne, hvala, ne pušim.
- Nisam mislila cigaretu. Joint. Hoćeš da smotam?
- Trava? Ne. Nisam ti ja za to. Smotaj sebi, ako ti treba.
- Ne, ne...samo sam mislila da bi ti možda...
- Ne, kava je ok. Ti si ok. Ja sam ok. Sve je ok. Smiri se.
- Mirna sam. Samo je malo...
- Nezgodna ti situacija?
Biba ustane i dovuče svoju stolicu do Jadrankine. Jadranka se instiktivno okrene licem prema Bibi i nasloni leđima o zid. Povuče dubok dim, zamalo se zagrcne.
- Gle, Lutko, ovo nema smisla, ne? Možemo prvo glumatati sat vremena da smo fine i da smo se našle da bi popile kavu ali i meni i tebi je jasno da sam došla po nešto što si ponudila sinoć. Mogu se vratiti na onu stranu stola i pronaći neku neutralnu temu, pričati sat, dva pa se pobrati doma. Dalje kako bude, imam vremena i previše. Mogu te pozvati na ručak, odigrati cijeli ritual zavođenja i natakati ti neko skupo vino dok ne postaneš dovoljno pripita da ti sama kreneš. A mogu ti i reći da ugasiš tu cigaretu i da mi na taj način daš znak da krenem. Želim te i iako se neću naljutiti ako me odbiješ, voljela bih da ...
Jadranka je osjetila led u želucu. Ostajala je bez daha. Strah i uzbuđenje su se smjenjivali u njoj dok je panično pokušavala pronaći izlaz iz situacije u kojoj se našla. Samo da nije ovo! Samo da se nešto dogodi da se ova situacija makne. Bilo šta. Neka bude. Bilo šta. Jadranka ugasi cigaretu.
Biba, ni u jednom trenutku ne mičući pogled sa Jadrankinih očiju, ispruži ruku prema njenom vratu. Zavuče joj prste u kosu i blago je privuče k sebi. Poljubila ju je jednom pa drugi put.
- Gdje ti je krevet?
Prošao je vikend pa tjedan. Vrijeme ima lošu naviku da prolazi. Dan za danom, Jadranka je očekivala stišavanje oluje ali oluja nije prestajala. Munje su svakim danom postajale sve svjetlije a gromovi sve glasniji.
Za nevjerovati, svaki je dan bio bolji od prošlog. Biba kao da je znala svaku njenu želju, baš svaku njenu tihu patnju i strast. Jadranka je voljela pse – Biba ju je odvela kod prijatelja kojem se oštenila kuja. Jadranka je voljela šumu – Biba je organizirala vikend na Bjelolasici. Jadranka je voljela dinju – Biba je uz friško posuđeni film u videoteci (naravno, film koji će se nesumnjivo svidjeti Jadranki) donjela i dinju. Ni premalu ni preveliku. Baš onakvu kakva dinja treba da bude. Šetale su se danima, planirale su putovanja, mazile su se satima.
Ovakva sreća je nemoguća, pomišljala je Jadranka sa strahom, ovo ne može biti stvarno.