Utorak je bio, predveče, i one su pogasile mobitele, isključile telefon, ugasile kompjuter. Zavalile su se u krevet, pričale, škakljale jedna drugu, zezale se. U pozadini je svirala neka ugodna muzika.
- Gladna? Da ispečem palačinke? – pitala je Jadranka
- Palačinke! Ima neka maziva čokolada?
- Maziva čokolada...kakav ti je to naziv? Naravno da ima.
- Ajde onda.
- Može...samo da se zaletim do wc-a.
Jadranka ustane a Biba joj se stisne uz leđa i prati njene korake prema kupaoni. Klimale su tako do kupaone.
- Ok, pusti me sad. Moram piškiti.
- Piškiti? Maloj se curici piški? – cerekala se Biba i spustila ruke stiskajući Jadrankin mjehur
- Neeeeemooooj. Piški mi se jako. Izađi.
- Piškila bi curica, ne? La, la, la...ne može dok sam ja tu! – i dalje se smijala Biba i stiskala joj mjehur.
- Pusti meeee! – Jadranka će kroz smijeh – Izađi! Ugrist ću te!
- Nema puštanja, vi ste draga moja damo, u mojoj vlasti.
Jadranka zgrabi Bibinu ruku i zagrize ju. Malo je pretjerala, malo su se zubi oteli kontroli. Šamar, pravi, zidarski prizemljio se na Jadranku. Biba se okrene i otiđe iz kupaonice.
Jadranka je ostala stajati trenutak dva a onda, naizgled bez emocija, krene obaviti nuždu. Peruću ruke zagledala se u ogledalo. Crvenilo na obrazu.
Dobro je obrisala ruke, ne bi li dobila na vremenu, ali znala je, kad tad mora izaći pred Bibu.
Biba je ležala na krevetu i ridala. Jadranka je gledala u nju sa vrata sobe a onda polako, nečujno prišla krevetu i sjela do nje. Stavila je ruku na Bibino rame.
- Hej.
- Oprosti, nisam htjela. Jako me zaboljelo, nisam htjela, stvarno. Samo mi je izletjelo. Oprosti mi, molim te. – i dalje plačući govorila je Biba.
- Sve je ok. Smiri se. Ja sam kriva, prejako sam te ugrizla. Oprosti ti meni, nisam te trebala ugristi...
- Da me nisi ugrizla nikad te ne bi udarila, ti jesi kriva, ali nisam te trebala udariti...
Još je neko vrijeme trajalo Jadrankino uvjeravanje da je sve ok. Tek naveče, nakon pomirbenog seksa Jadranka se upitala kako to da se, nakon što je udarena osjeća tako krivom...
Sunčan dan, topao ali bez trunke sparine, i dovoljno slobodnog vremena bili su genijalni preduvjeti za kavu na nekoj terasi. Dvije poruke i već je Danijela bila na putu prema njihovom omiljenom bircu gdje ju je Jadranka već čekala. Nisu se vidjele već neko vrijeme i guštale su u prežvakavanju starih tema i suzofriškim vijestima. Jedna kava, pa sok, pa još jedna brzinska kava, prije odlaska i kada su pogledale na sat već je bilo pola devet. Cijelo popodne je prošlo kao da je stalo u deset minuta. Smijale su se same sebi kada su kretale kući.
Ugurala je ključ u bravu kada su se vrata silovito otvorila. Ključ je još držala u ruci i na njegov nabor porezala prst, neočekivajući brzo otvaranje vrata.
- Auuu... – rekla je i stavila prst u usta.
- Gdje si do sad?! – zaurlala je Biba na nju. – Gdje si, droljo, jebem ti mater kurvinjsku! Gdje?!
- Šta ti je, Biba...pa bila sam sa Danijelom na kavi... – zbunila se Jadranka i automatski se počela ispričavati.
- Kakva kurčeva Danijela?! Misliš da sam ja od jučer?!
Vrata su se zalupila iza Jadranke a gotovo iste sekunde je Jadranka odgurnuta od Bibe udarila svom snagom o vrata. Bibine ruke su joj se našle na ramenima, prsti čvrsto ubodeni ispod ključne kosti. Zbunjena i preplašena Jadranka je opušteno kao krpena lutka udarala leđima i stražnjim dijelom glave o vrata. Jednom, dvaput, triput....tek kod četvrtog puta se prenula i pokušala osloboditi bolnog Bibinog stiska.
- Biba, luda si, prestani. – poviče sad i Jadranka pa se izmigolji iz Bibinih ruku i krene prema sobi. Biba ju je pratila u stopu. U dnevnoj sobi ju dostigne i okrene prema sebi. Stisne šaku i prilično snažno udari Jadranku u trbuh. Jadranka se presavine u struku. Pokuša uhvatiti dah. Ne ide. Pluća ne slušaju. Panično pogleda prema Bibi koja je već dizala ruke da je oplai po leđima. Taj je udarac bio manje bolan ali je zbog njega izgubila ravnotežu i pala na pod. Sad već hvatajući zrak skolupčala se na podu štiteći lice i mene dijelove tijela. Strah je bio daleko veći od boli sve dok nije vidjela kako se Bibina noga približava ...a onda se onesvjestila.
- Palačinke! Ima neka maziva čokolada?
- Maziva čokolada...kakav ti je to naziv? Naravno da ima.
- Ajde onda.
- Može...samo da se zaletim do wc-a.
Jadranka ustane a Biba joj se stisne uz leđa i prati njene korake prema kupaoni. Klimale su tako do kupaone.
- Ok, pusti me sad. Moram piškiti.
- Piškiti? Maloj se curici piški? – cerekala se Biba i spustila ruke stiskajući Jadrankin mjehur
- Neeeeemooooj. Piški mi se jako. Izađi.
- Piškila bi curica, ne? La, la, la...ne može dok sam ja tu! – i dalje se smijala Biba i stiskala joj mjehur.
- Pusti meeee! – Jadranka će kroz smijeh – Izađi! Ugrist ću te!
- Nema puštanja, vi ste draga moja damo, u mojoj vlasti.
Jadranka zgrabi Bibinu ruku i zagrize ju. Malo je pretjerala, malo su se zubi oteli kontroli. Šamar, pravi, zidarski prizemljio se na Jadranku. Biba se okrene i otiđe iz kupaonice.
Jadranka je ostala stajati trenutak dva a onda, naizgled bez emocija, krene obaviti nuždu. Peruću ruke zagledala se u ogledalo. Crvenilo na obrazu.
Dobro je obrisala ruke, ne bi li dobila na vremenu, ali znala je, kad tad mora izaći pred Bibu.
Biba je ležala na krevetu i ridala. Jadranka je gledala u nju sa vrata sobe a onda polako, nečujno prišla krevetu i sjela do nje. Stavila je ruku na Bibino rame.
- Hej.
- Oprosti, nisam htjela. Jako me zaboljelo, nisam htjela, stvarno. Samo mi je izletjelo. Oprosti mi, molim te. – i dalje plačući govorila je Biba.
- Sve je ok. Smiri se. Ja sam kriva, prejako sam te ugrizla. Oprosti ti meni, nisam te trebala ugristi...
- Da me nisi ugrizla nikad te ne bi udarila, ti jesi kriva, ali nisam te trebala udariti...
Još je neko vrijeme trajalo Jadrankino uvjeravanje da je sve ok. Tek naveče, nakon pomirbenog seksa Jadranka se upitala kako to da se, nakon što je udarena osjeća tako krivom...
Sunčan dan, topao ali bez trunke sparine, i dovoljno slobodnog vremena bili su genijalni preduvjeti za kavu na nekoj terasi. Dvije poruke i već je Danijela bila na putu prema njihovom omiljenom bircu gdje ju je Jadranka već čekala. Nisu se vidjele već neko vrijeme i guštale su u prežvakavanju starih tema i suzofriškim vijestima. Jedna kava, pa sok, pa još jedna brzinska kava, prije odlaska i kada su pogledale na sat već je bilo pola devet. Cijelo popodne je prošlo kao da je stalo u deset minuta. Smijale su se same sebi kada su kretale kući.
Ugurala je ključ u bravu kada su se vrata silovito otvorila. Ključ je još držala u ruci i na njegov nabor porezala prst, neočekivajući brzo otvaranje vrata.
- Auuu... – rekla je i stavila prst u usta.
- Gdje si do sad?! – zaurlala je Biba na nju. – Gdje si, droljo, jebem ti mater kurvinjsku! Gdje?!
- Šta ti je, Biba...pa bila sam sa Danijelom na kavi... – zbunila se Jadranka i automatski se počela ispričavati.
- Kakva kurčeva Danijela?! Misliš da sam ja od jučer?!
Vrata su se zalupila iza Jadranke a gotovo iste sekunde je Jadranka odgurnuta od Bibe udarila svom snagom o vrata. Bibine ruke su joj se našle na ramenima, prsti čvrsto ubodeni ispod ključne kosti. Zbunjena i preplašena Jadranka je opušteno kao krpena lutka udarala leđima i stražnjim dijelom glave o vrata. Jednom, dvaput, triput....tek kod četvrtog puta se prenula i pokušala osloboditi bolnog Bibinog stiska.
- Biba, luda si, prestani. – poviče sad i Jadranka pa se izmigolji iz Bibinih ruku i krene prema sobi. Biba ju je pratila u stopu. U dnevnoj sobi ju dostigne i okrene prema sebi. Stisne šaku i prilično snažno udari Jadranku u trbuh. Jadranka se presavine u struku. Pokuša uhvatiti dah. Ne ide. Pluća ne slušaju. Panično pogleda prema Bibi koja je već dizala ruke da je oplai po leđima. Taj je udarac bio manje bolan ali je zbog njega izgubila ravnotežu i pala na pod. Sad već hvatajući zrak skolupčala se na podu štiteći lice i mene dijelove tijela. Strah je bio daleko veći od boli sve dok nije vidjela kako se Bibina noga približava ...a onda se onesvjestila.