Kirin je bila žena kojoj su sve susjede i nazoviprijateljice zavidjele. Imala je sve što su one željele; muža i sina, plavu kosu i odgovarajuće oči, vitkost i nenaborano lice, dovoljno novaca da ne drhturi već dvadesetšestog u mjesecu, auto star tek dvije i pol godine, želju za životom i vikendicu negdje na moru. Ono što one nisu znale je to da je imala i kredit za auto i prijateljicu-ljubavnicu. Ali, tko je rekao da susjede-zavidnice moraju znati baš sve?
A Mia je bila poznanica koja to i nije. Prijateljica prijateljičine prijateljice. Srele su se jednom, ili dvaput, u prolazu ili na nekoj kavi, tko bi se toga sjetio. No, kako to u životu biva Mia i Kirin su pozvane na prezentaciju kod jedne od prijateljica. Usisavači. Sve sami rade. Ako ga lijepo zamoliš vjerojatno i ručak skuha. Sve su se prigodno divile usisavaču a nijednoj nije napamet padalo da usisavač kupi. Par tisuća dati za usisavač? Pa nisu alergične na prašinu! Ali, prijateljici se pomoći mora. I zato sve sjede, gledaju u prezentera i srču kavu sa mlijekom i cedevitu od limuna.
Nakako u vrijeme kada je prezenter po treći put počeo nabrajati sve prednosti super usisavača Kirin je totalno izgubila zanimanje. Pogledam je kliznula preko domaćice, preko njene sestre, preko Ane do Mie. A Mia je gledala u nju. O, Mia nije samo gledala, Mia ju je gutala pogledom. Kirin, ne baš tako plaha, uzvratila joj je pogled.
Prezenter je izabrao baš taj trenutak da prekine prezentaciju (hvala, gospon Murphy)...
Naravno da je pala još jedna kava kada je prezenter odletio na svom precjenjenom usisavaču. Gravitacija je jaka, kako pada kava tako padaju i pogledi. Virile su jedna prema drugoj, bacale poglede kao pikado strelice - precizne i oštre. One koje bude leptiriće. A onda je kava popijena, soc se već polako korio na dnu šalica i bilo je vrijeme da se krene kući. Nadala se Kirin uhvatiti sekundu ili dvije nasamo sa Miom i ...šta? šta bi onda (u stvari) napravila?...ali njen je suprug došao po nju. A Miu je ionako vozila Ana doma.
U Aninom autu nešto je žestoko smrdjelo. Mia je ignorirala smrad gotovo jednakim uspjehom kao što je ignorirala Anin monolog o kolegicama na poslu. Mislila je na Kirin. Jebote, koje ta žena ima oči. Već je zaboravila, dugo je nije vidjela. Ono šta nije zaboravila je način na koji razmišlja. Voljela ju je slušati kako priča. Žena je imala svoje mišljenje i znala ga je prezentirati drugima. Kirin. Hmm...
A doma je imala ženu. Dobru ženu. I solidnu vezu. I planove za budućnost. I sve je teklo po planu. I nije bila jedna od onih koje virkaju po drugim ženama i koje traže avanture. Samo, Kirin je bila ono nešto zbog čega joj se učinilo da se isplati riskirati. Riskirati? Da li je to dobra riječ? Ne. Mia je htjela dramu, uzbuđenje, znak iz svojih dubina da je još živa i da sada, kada ima ono šta je htjela, njen život nije završen. Rizik? Rizik čega? Da bude uhvaćena? Nasmijala se sama sebi. Curo, radiš račun bez krčmara, reče si. Kirin te pogledala, a ti ju već ljubiš negdje skrivena od pogleda. Glupačo prebujne mašte.
Kirin je bila nešto šutljivija nego inače to veče..ne, ne, sve je bilo kao i inače. Razgovor sa mužem, interne šale, poruka lakunoćnica ljubavnici-prijateljici, spremanje sina u krevet uz obavezno maženje i pričanje priče...ali kao da je bila podjeljena, kao da je bila u dvije dimenzije. Automatski pilot uključen a ona lebdi tamo negdje oko stropa i dozvoljava si polasekundne kombinacije, maštanja, planiranja. A onda odmahne rukom, sama na sebe. Blesava si, stvarno jesi...
Svaka u svom gnijezdu te su noći mislile isto. Pokušat ću -nešto, ma šta to bilo.
Zvjezdano nebo ih je gledalo u čudu - zvijezde nisu znale da li da se smiješe ili da zaurlaju od smijeha.
